Znaš čega me je strah? – zapitao je ovih dana jedan Splićanin u razgovoru koji je veliko društvo vodilo o “aktualnoj situaciji u zemlji” – krizi, rastu nezaposlenosti, tonućem gospodarstvu, izostanku investicija, besperspektivnosti, sve većem broju socijalnih slučajeva i sličnim temama.

– Strah me je da ćemo se ovih godina sjećati kao dobrih starih vremena!

Zanimljiva je ta primjedba – slikovito govori o tome kako ljudi doživljavaju krizu koja nikako da prođe, i koliko su “optimistični”.

Ovih dana i The Economist piše o Hrvatskoj kao “tmurnoj zemlji” u kojoj “gospodarstvo stagnira, nezaposlenost raste”.

Kako se, dakle, u takvim uvjetima danas živi, kakva su gospodarska i socijalna vremena došla, pogledat ćemo kroz brojke koje se odnose na osam dalmatinskih gradova: četiri najveća županijska centra – Split, Zadar, Šibenik i Dubrovnik, te Benkovac, Makarsku, Metković i Knin kao druge po veličini (osim Benkovca koji je treći u Zadarskoj županiji, no izabrali smo ga zato da bi se lakše uočio kontrast u odnosu na obalne gradove koji intenzivnije privrjeđuju zahvaljujući turizmu, pogotovo Biograd u odnosu na Benkovac – iako se, kako će se vidjeti, i Benkovac, kad je baš turizam u pitanju, trudi i nastoji postati i središte značajnije nego što je to sada).

U tekstu smo koristili podatke Državnog zavoda za statistiku, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, gradskih uprava, centara za socijalnu skrb i obrtničkih komora, te Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Krajem prošle godine upravo je to ministarstvo objavilo indeks razvijenosti (i) po gradovima i općinama. Indeks razvijenosti izračunava se na temelju stope nezaposlenosti, dohotka po stanovniku, proračunskih prihoda jedinica lokalne samouprave po stanovniku, općega kretanja stanovništva i stope obrazovanosti. Prema najnovijim podacima, najniži indeks razvijenosti ima Knin – 69,39 posto u odnosu na državni prosjek, uzlazno slijede Benkovac sa 70,04 posto, Metković 79,91, Šibenik 103,36, Split 105,44, Zadar 107,04, Makarska 116,96 i Dubrovnik 122,6 posto nacionalnog prosjeka.

U ovom slučaju, dakle, ne bi se mogla primijeniti ona “što južnije, to tužnije”, budući da upravo najjužniji od gradova o kojima pišemo – Dubrovnik – ima najveći indeks razvijenosti i jedini spada u najvišu, petu kategoriju, što hoće reći da mu je indeks iznad 125 posto u odnosu na državni prosjek. U prvu kategoriju, među županije, gradove i općine u statusu potpomognutih jer imaju indeks razvijenosti manji od 75 posto u odnosu na državni prosjek, s ove liste spadaju Knin i Benkovac. U odnosu na podatke objavljene 2010. godine, svi gradovi, osim Metkovića i Splita, bilježe rast indeksa razvijenosti...

Svaki bi od gradova o kojima pišemo mogao dobiti nešto kao “prezime” koje oslikava njegovu aktualnu situaciju; Split je, recimo, već duže vrijeme “grad nezaposlenosti”, Dubrovnik je postao “grad kruzera”...

Zadar: španjolski scenarij

Zadar – da u ovoj gospodarsko-socijalnoj šetnji od sjevera krenemo k jugu – već dugo figurira kao “Kalmetin grad”. Izuzme li se sasvim politička dimenzija takvog naziva, mogao bi ostati samo “grad u kojemu je umrla industrija”, ili “grad trgovačkih centara”, iako se to isto može reći za gotovo svaki grad o kojemu pišemo.

Od 1990. do danas iz različitih je razloga u tom gradu ugašeno nekoliko desetaka uglavnom proizvodnih tvrtki, a gotovo u cijelosti nestale su neke industrijske grane. Grad je u predratnom razdoblju imao vrlo razvijenu metaloprerađivačku industriju i industriju vinila. Tvornica šivaćih strojeva “Vlado Bagat” bila je glavna metaloprerađivačka tvrtka, koja danas više ne postoji, ali kao njezine nasljednice u toj djelatnosti uspješno rade tvrtke SAS, HSTec i benkovački LTH.

Industrija plastike gotovo je u cijelosti ugašena nestankom SOUR-a Vinilplastika koja je uključivala nekoliko manjih poduzeća u toj djelatnosti, te nekoliko stotina obrtnika koji su proizvodili gotove proizvode od plastike, naslanjajući se na sirovinu iz Vinilplastike. Nestala je i Tekstilna industrija Zadar (nekad Tvornica “Boris Kidrič”), Otočanka, Mljekara Zadar, te još nekoliko poduzeća koja su bila osnova prijeratnog gospodarstva.

Danas je teško nabrojiti velike zadarske tvrtke koje bi se osobito isticale svojim rezultatima. Trgovina, ugostiteljstvo, turizam, riboprerađivačka industrija, građevinarstvo, te usluge prijevoza danas čine osnovu zadarskoga gospodarstva, ali su sazdane od niza malih i srednjih tvrtki. Kao najjača zadarska firma i dalje figurira Tankerska plovidba, iako se i ta brodarska tvrtka u posljednje vrijeme nalazi u krizi.

Dr. Sven Marcelić, sociolog s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, za “Slobodnu” kaže, pozivajući se na nedavno objavljene nove vrijednosti indeksa razvijenosti za Republiku Hrvatsku, da je Zadar relativno dobro pozicioniran, ispred Splita i Šibenika, i to primarno zbog manje nezaposlenosti.

– S druge strane, prema istim tim podacima, prosječni dohodak je najmanji među svim većim dalmatinskim gradovima. Zadarski period eksplozivnog rasta koji je trajao do druge polovine nultih podsjeća pritom na španjolski scenarij oslanjanja na građevinski sektor uz turizam i trgovinu, dok je s druge strane proizvodnja zanemarena i ima vrlo malo proizvodnih poduzeća čak i srednje veličine, a kamoli velikih.

Stoga se Zadar – kaže dr. Marcelić – već krajem prošlog desetljeća našao u razdoblju kontinuirane stagnacije ili pada relevantnih ekonomskih pokazatelja, a čak je i prosječni dohodak opao u odnosu na državni prosjek, što se ne može objasniti samo krizom u državi.

– Grad je, također, postao naglašeno “turistocentričan”, nauštrb čega se zanemaruje dio godine izvan sezone, osobito u području kulture. Pozitivan trend pokazuje se u obrazovnim podacima, gdje Zadar figurira kao jedan od najobrazovanijih hrvatskih gradova i od zadnjeg popisa stanovništva je napredovao, osobito u broju visokoobrazovanih – komentirao je stanje razvijenosti petog hrvatskog grada po veličini dr. Marcelić.
Benkovac: zelena perspektiva

Ono što je Istra danas, Benkovac želi biti sutra – često ističe gradonačelnik toga grada Branko Kutija. Ovaj se grad s prostranim okruženjem poljoprivrednih površina, obrađenih i neobrađenih, razvija na potencijalima koje ima: vinogradarstvo i vinarstvo benkovačkoga kraja već su postali prepoznatljivi brend, a isto to namjeravaju postići s maslinovim uljem, voćem i njegovim prerađevinama, lukom – češnjakom čija se proizvodnja, ali i brendiranje, postavlja kao jedan od strateških ciljeva, zatim nadaleko poznatim benkovačkim kamenom, a grad veliki potencijal vidi i u turizmu – seoskom, za relativno zahtjevne i bogate goste, premda je problem što benkovački kraj nema dovoljno smještajnih kapaciteta pa gradska uprava potiče i pomaže seoska imanja u tom smjeru.

Ekološka poljoprivredna proizvodnja u simbiozi je s turizmom, što su opredjeljenja Benkovca i njegova kraja i dobar put razvoja kojim su sadašnji gradski čelnici krenuli. Od 1995. do danas u Benkovcu je od velikih tvrtki zatvoren Diokom, nekad pogon splitske Jugoplastike, a najveće tvrtke u gradu danas su LTH casting metalni lijev, Badel 1862 d.d., Ribarska zadruga Omega 3 i Kamen Benkovac. Zanimljivo je da je novootvorenih obrta u prošloj godini bilo 27, a zatvoren nije ni jedan.

Šibenik: turizam kao jedina svijetla točka

Prosječna plaća u Šibeniku iznosi 4755 kuna, i 12 posto je niža od prosjeka RH. Krešimirov je grad od devedesetih godina naovamo na gospodarskom polju doživio preobrazbu od jakog industrijskog središta do grada koji svoju sadašnjost, ali i perspektivu, gradi uglavnom na turizmu, odnosno na uslužnim djelatnostima.

Takva je orijentacija dovela do gašenja velikog broja radnih mjesta, pa je danas u Šibeniku naći stalni posao jednako “lako” kao dobiti jackpot na lotu. Sukladno tome broj nezaposlenih stalno raste, a poražavajući je podatak da je Šibenik postao jedan od gradova gdje je broj umirovljenika premašio broj zaposlenih.

Dodatna otegotna okolnost je činjenica da je među nezaposlenima najveći broj mladih od 15 do 24 godine. Znakovit je i podatak da je u Šibeniku lani rođeno najmanje djece u zadnjih 40 godina.

Da Šibenčani nemaju velikog razloga za zadovoljstvo, smatra i Željko Deković, financijski stručnjak i predavač na šibenskom Veleučilištu.

– Brojke nesumnjivo upozoravaju na lošu gospodarsko-socijalnu sliku u Šibeniku. Povećava se i broj blokiranih gospodarskih subjekata, a smanjuju kapitalne investicije u proizvodnji. BDP na području Šibenika pada u većim postocima nego u Hrvatskoj. Iznimka je jedino najuspješnija turistička sezona do sada. Dojam besperspektivnosti pojačava i država svojim nakaradnim, centralističkim odlukama. U Šibeniku su, naime, zatvorene sve važnije matične državno-financijske institucije – kaže Deković.

Za izvršnu vlast u Šibeniku Deković ima jasnu poruku:

– Prije svega, hitno valja donijeti kratkoročne i dugoročne planove i programe reformi te na njima ustrajati, bez obzira na očekivane otpore interesnih skupina izvan, ali i unutar vlasti. Izlaz i rješenja uvijek postoje. Prvi je vrlo jednostavan – treba trošiti manje nego što zaradiš. Jednostavno, treba reducirati nepotrebne troškove i neproizvodne investicije. Metković je više nego očit primjer.

Potencijali Šibenika su nesumnjivo ogromni, i oni turističko-ekološki, i oni kulturni. Nadalje, tu je infrastruktura industrijske zone Podi, prometni položaj grada, područje bivšeg TEF-a, znanstveno-stručni kadar na Veleučilištu, potencijal za osnivanje vlastitog sveučilišta, jedna od najljepših starih gradskih jezgri na Mediteranu s iznimnim povijesnim i sakralnim objektima... Ali, kao što je rekao književnik i novinar Emir Imamović Pirke, Šibenik mora prvo pokrenuti sebe, ili barem početi vjerovati da je to još, kako-tako, moguće – zaključio je Deković.

Trenutačno su najveće tvrtke Tvornica valjanih proizvoda i Tvornica prešanih proizvoda koji su ostaci nekadašnjeg TLM-a. S pratećim službama imaju manje od 1000 radnika. Najveći šibenski poduzetnik je Vlado Čović, čija Zagrebmontaža u Hrvatskoj i Njemačkoj zapošljava oko 600 radnika.

Tu je i NCP brodogradilište u vlasništvu Gorana Prgina s oko 250 stalno zaposlenih. Najuspješnija turistička tvrtka je Solaris, koja je “procvjetala” nakon privatizacije. Osim njih, gradske komunalne tvrtke i ustanove gotovo najveći su poslodavci. Elektroliza TLM-a koja je bila pokretač tog aluminijskog diva – tvrtka koja je imala više od 5000 radnika – danas je pala na manje od tisuću zaposlenih. Ugašen je TEH, propali trgovački gigant Šibenka, konfekcijski div Revija, brodarski Slobodna plovidba, Poliplast, a nekad respektabilni prijevoznik Autotransport trenutačno životari u stečaju.
Knin: pola grada na socijali?

Kako se danas živi u Kninu? Pesimističniji Kninjani kažu kako je u tom gradu život odavno stao. Kao argument uzimaju podatak da je Knin prije Domovinskog rata imao 12.500 zaposlenih, dok je danas broj sretnika koji imaju posao pao na manje od tri tisuće.

Na žalost Kninjana, ni tih tri tisuće koji su našli zaposlenje pa mogu preživjeti, nisu stalni stanovnici njihova grada. U Knin, naime, svako jutro dolazi desetak autobusa vojnika, policajaca, liječnika, učitelja... koji odrade svojih osam sati i vraćaju se u mjesta u kojima žive. Zanimljiv je i broj korisnika socijalne pomoći – ima ih 4500 i prema tome ispada da je na socijali pola grada. No, dobar dio korisnika pomoći ne živi u Kninu, nego samo ima prijavljeno boravište. Gradonačelnica Josipa Rimac procjenjuje da polovina korisnika socijalne pomoći uopće ne živi u Kninu.

Od 2009. godine u Kninu je posao našlo 446 osoba, od čega 297 u DIV-u. Čak 333 novozaposlena su mlađi od 35 godina. Ipak, većina smatra kako to nije dovoljno za značajniji zamah.

– Rekao bih da je u zadnjih pet-šest godina u Kninu zavladala velika apatija. Ona se naročito osjeti kod mladih ljudi. Ne tako davno, Knin je bio predstavljan kao obećani grad za mlade. Poslije Oluje osjetio se i elan i napredak. Međutim, danas mladi doslovce bježe iz Knina i Hrvatske u inozemstvo.

Koliko znam, mladi najviše odlaze u Kanadu. Nerijetko slušam roditelje kako govore da samo žele da im djeca ostanu barem u Europi, a ne da idu preko oceana – kaže Šimo Šimić, ekonomist iz Knina i vrlo dobar poznavatelj prilika u tom gradu. Iako Šimić drži da bez jakog gospodarstva nema ni napretka, ipak nalazi da Knin ima lijepu perspektivu.

– Nedvojbeno, grad ima potencijala. No, napokon bi trebalo napraviti pravu strategiju razvoja. Odnosno, treba se odlučiti je li orijentacija Knina na turizam, poljoprivredu, malo i srednje poduzetništvo, ili nešto drugo. Osobno, smatram da se naglasak treba staviti na malo i srednje poduzetništvo, a da su megaprojekti i velika poduzeća kakva je Knin imao prije rata stvar prošlosti. Knin ima golemi, no neiskorišteni potencijal u poljoprivrednom zemljištu.

Tu lokalna uprava mora odraditi veliki posao i razvijati programe i poticati ulaganja. Na žalost, otkako sam u Kninu, nikada nije bilo prave sprege gospodarstva i lokalne samouprave. A upravo ona mora stvarati pozitivnu klimu. Na koncu, kao kninsku perspektivu vidim i ovdašnje Veleučilište koje je stasalo u respektabilnu ustanovu – kaže Šimić. Očito, ima nešto u onoj Forbesovoj analizi koja je Knin svrstala ne četvrto mjesto najperspektivnijih gradova u Hrvatskoj. Doduše, bilo je to uoči lokalnih izbora...

U gradu u kojemu su od devedesetih godina propale brojne tvrtke, poput Agroprerade, tiskare Mladost, trikotaže Kninjanke, prijevozničkog poduzeća Jadrantrans, trgovačkog poduzeća Dinarka, čije su vlasništvo preuzeli privatni trgovački centri – danas je najveća tvrtka u Kninu DIV, tvornica vijaka u kojoj radi 400 ljudi, sljednica nekadašnjega giganta TVIK-a, koji je na vrhuncu moći zapošljavao čak 3360 radnika. DIV je tijekom prošle godine izgradio u Kninu novu tvornicu na 20 tisuća metara četvornih. Riječ je o investiciji vrijednoj oko 25 milijuna eura. Inače, DIV planira u Kninu imati ukupno oko 600 radnika.. U srednjim i malim poduzećima u Kninu radi oko 700 ljudi.

Splitski rekord nezaposlenosti

Na oko 180.000 stanovnika, Split ima 18.792 registriranih nezaposlenih, dok je nekoliko mjeseci ranije – zadnjeg dana kolovoza – nezaposlenih bilo 16.381. Svakako, trend utvrđuje Split kao “grad nezaposlenih”.

U Gradu procjenjuju kako nezaposlenost posljednjih godina – i u gradu Splitu kao i u cijeloj Hrvatskoj – predstavlja jednu od kritičnih varijabli koja ima negativni učinak na ukupno gospodarstvo grada. Uzroci rasta nezaposlenosti detektirani su u lošoj investicijskoj i poduzetničkoj klimi, što rezultira zatvaranjem obrta i poduzeća i smanjivanjem broja zaposlenih. Ilustracije radi, tijekom prošle godine u Splitu je otvoreno 435 novih obrta, no zatvoreno je njih 498 (podaci za Split uključuju, doduše, i podatke za Solin, Šoltu i Podstranu, no na njih otpada postotak koji ne mijenja značajno podatke za sam Split). Godinu prije, recimo, broj malih poduzeća smanjio se za 2,1, a velikih za 7,7 posto.

Gradsko gospodarstvo temelji se na turizmu, pomorstvu, ribarstvu, brodogradnji, trgovini, građevinarstvu…, a smatra se da su mu najveći potencijali upravo u sektoru turizma – gdje posljednjih godina doživljava pravi uzlet, zatim održive energetike, poduzetništva, tehnologije, znanosti i kulture. Davno su, ipak, prošla vremena kad je gradu gospodarstvo počivalo na divovima kakvi su bili Jugoplastika, Pomgrad, Brodosplit, Lavčević, Konstruktor, Jadrantekstil, Brodomerkur, Uzor i mnoge druge, redom ugašene tvrtke ili svedene na sitne ostatke u odnosu na nekadašnje razmjere i važnost.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, registrirana zaposlenost u gradu Splitu 30. lipnja iznosila je 84.674, 31. rujna 84.345, a zadnjeg dana prošle godine bilo je, prema upravo obrađenim podacima – 80.251 zaposlenih. Njihov broj je je, kako se može vidjeti u priloženoj tablici, od kraja rujna do kraja godine pao u svim gradovima o kojima govorimo u ovome tekstu.

Broj korisnika socijalne pomoći u Splitu je u porastu – samo tijekom prošle godine, primjerice, bilo je 576 novih zahtjeva za pomoć za uzdržavanje, dodijeljeno je 3314 jednokratnih pomoći (što je brojka koju smo u priloženoj tablici priključili ukupnom broju korisnika različitih vrsta pomoći Centra za socijalnu skrb Split u prošloj godini), 758 zahtjeva za doplatak za pomoć i njegu, 28 za osobne invalidnine, te 26 zahtjeva za privremeno uzdržavanje.
Makarska turistička priča

Makarska privreda počiva isključivo na turizmu. Nije to elitni turizam, dapače, ima više odrednica masovnog turizma, bez obzira što je Makarska rivijera jedan od najljepših, a time potencijalno turistički najiskoristljivijih dijelova jadranske obale. U Makarskoj su prošle godine otvorena 232 nova obrta, a odjavljeno njih 205. Zatvaraju se najviše male trgovine – što je gotovo svuda trend – a kod otvaranja prednjače ugostiteljski objekti, uglavnom sezonski, u skladu s turističkom orijentacijom grada. U gradu kojemu su prije najveće tvrtke bile Amfora, Građevno, Metalplastika, Mornar i Primorje, perjanice su danas Hoteli Makarska i Konzum.
Metković

Nije bilo lako dr. Boži Petrovu, mladom gradonačelniku Metkovića – s dolaskom na mjesto poteštata nakon prošlih lokalnih izbora u gradskoj blagajni dočekao ga je dug od 17,6 milijuna kuna. U kratko vrijeme Petrov je, srezavši prije svega na minimalac plaće u gradskoj upravi – kao i svoju, gradonačelničku – dug štednjom uspio smanjiti za oko šest i pol milijuna kuna.

Zbog toga je dospio u središte zanimanja javnosti kao jedan od rijetkih pozitivnih primjera kad su u pitanju štedljivost i raspolaganje gradskim novcem, no to mu je sad, nakon goleme medijske eksponiranosti, i svojevrstan teret – od njega će se očekivati da i dalje obara rekorde, a to neće biti lako.

U Metkoviću je malo proizvodne djelatnosti – građevinska tvrtka Beton i proizvodnja željezne stolarije u Mehanici ugašene su. Zatvorena je i trgovačka tvrtka Razvitak (protiv čijeg je bivšeg direktora Ante Lozića, kao i protiv Stipe Gabrića Jamba, tadašnjeg direktora tvrtke Jambo d.o.o. i bivšeg gradonačelnika, tužiteljstvo u Metkoviću upravo podignulo optužnicu kojom se tereti za gospodarske zlouporabe), a u velike tvrtke računaju se samo trgovačke ekspoziture domaćih lanaca koji sjedište imaju drugdje. Od prvog do zadnjeg dana prošle godine registrirana je 31 tvrtka (a ugašeno njih 17), uglavnom trgovina i ugostiteljstvo, ali i tekstilna proizvodnja, radijska djelatnost, poljoljekarna, te proizvodnja PVC stolarije.

U takvim uvjetima u Metkoviću, gradu od oko 17.000 stanovnika, danas je 3584 zaposlenih, s prosječnom plaćom od 4600 kuna.

Dubrovačka stagnacija

Gradski proračun za 2014. iznosi više od 460 milijuna kuna. To je “dobra kesa” koju Dubrovnik puni “rentanjem Straduna”, kako to slikovito kažu Dubrovčani opisujući usput i svoje gospodarstvo kojemu je temelj turizam. Uza sve, Grad ove godine računa s dodatnih 50 milijuna kuna proračunskih prihoda od prodaje ulaznica na gradske zidine koje bi zakonskim izmjenama trebale doći pod upravljanje Grada.

– Nastavit će se razdoblje stagnacije Dubrovnika, naslonjenog na monokulturu turizma, što nikako nije dobro. S iznimkom Tvornice ugljenografitnih proizvoda TUP koja se još nekako održava na tržištu, svi su drugi proizvodni pogoni zatvoreni, tako da je udio industrijske proizvodnje s prijeratnih 17 posto sada pao ispod šest posto. Poljoprivredni potencijali poput Konavoskog polja slabo su iskorišteni, a kod dubrovačkih proizvođača općenito nedostaje financijskog interesa za plasman autohtonih proizvoda – kaže Terezina Orlić, predsjednica Hrvatske gospodarske komore Dubrovnik.

– Jedina grana u kojoj se može očekivati određeni pomak nabolje jest prijevoz. Zračna luka Dubrovnik, brodar Atlantska plovidba i pomorska luka Gruž su na prvom mjestu. Grad Dubrovnik već godinama najavljuje profiliranje kao kulturno središte, no još uvijek nema konkretnih pomaka, posebno u posezoni – kaže gospođa Orlić...

Na koncu, zaokružimo sliku života danas u najvećim dalmatinskim gradovima iz perspektive nezaposlenih, ali ne mladih koji ne mogu naći prvi posao, nego onih koji su imali poslove u dobrostojećim, no uništenim tvrtkama.

– Mi kao da hoćemo uništiti maloga čovjeka – tvrdi Ljiljana Šućur, sindikalna predstavnica splitskog Uzora, tvrtke u stečaju.

– Slušam na radiju našega gradonačelnika Ivu Baldasara i novinare u razgovoru o iskopinama kraj Općine, i mislim se – dobro, u redu, zaštitimo Dioklecijanovo naslijeđe, tako i treba, ali tko će zaštititi splitsku nošnju? – pita se Ljiljana, uzimajući zurku kao simbol svega što se nekad proizvodilo, a radnike Uzora koji su je šivali kao simbol svih radnika koji su ostali bez posla nakon što su im firme propale.

– Mogu, naravno, tu nošnju šiti i privatnici, to i rade. Ali mi smo u Uzoru zurku šivali za obične ljude...

Sadašnji život radnica ove tvrtke u stečaju presjek je socijalne slike radnika rasutih iz nekad uspješnih firmi. Neke od njih imaju sreću da su našle kakav-takav drugi posao, a neke su “došle dotle da moraju skupljati boce, ali tko želi slušati te patetične priče?”.

Ipak, kao tračak nade uzmimo predviđanje iz The Economista kako bi se gospodarstvo, nakon punih pet godina, ove godine moglo prestati urušavati.

Piše: Lidija Gnjidić

Link na originalni članak