Tučepi
De facto de jure
20.3.2014. 8:04:21h
Jurica Pavičić: Investicijska klopka u Tučepima
Među dalmatinskim hotelima, nema ni jednog koji nosi tako intrigantnu povijesnu priču kao što je to hotel Jadran u Tučepima.
vacation2 / flickr.com

Među dalmatinskim hotelima, nema ni jednog koji nosi tako intrigantnu povijesnu priču kao što je to hotel Jadran u Tučepima.

Taj hotel najstariji je poslijeratni hotel na Jadranu. Po svom nastanku čedo najcrnjeg totalitarizma. Jugoslavija ga je počela graditi 1948. kao zatvoreno ljetovalište za pripadnike Udbe, a po urbanoj legendi, tučepsku je lokaciju odabralo posebno povjerenstvo koje je Ranković poslao da Jadran obiđu motornom brodicom.

Hotel uz žalo podno biokovskih klisura kasnih su četrdesetih ropskim radom gradili njemački zarobljenici. Naš pokojni kolega Anđelko Erceg pred desetak je godina pronašao jednog od njih. Bečki liječnik Hans Lang još se kao zarobljenik zbližio s mještanima, s lokalnim je ljudima muzicirao i igrao nogomet, da bi se već 1953. u Tučepe vratio kao turist. U hotelu koji je zidao ljetovao je do kraja života, a konobar mu je bio partizan koji ga je poslije rata čuvao.

Rankovićeva svita
Nakon otvaranja 1954., Hotel Jadran tri je godine bio ekskluzivni, zatvoreni hotel za Rankovićevu svitu. U njemu je spavala policijska elita, do njega se dolazilo brodom, a prilaz makadamom bio je čuvan i zabranjen. No, koncem pedesetih Titova Jugoslavija ulazi u svoje „roaring 50s“, država „maljčika“ i „rumenih zora“ otkriva turizam, pa i tučepski hotel. Hotel Jadran otvara se za javnost i postaje ljetovalište za hrvatske, slovenske, češke, bavarske i austrijske trudbenike koji u to doba poratnog berićeta „otkrivaju“ da i oni imaju pravo na dva tjedna podbikovskog žala.

U međuvremenu, Tučepi se iz sirotog maslinarskog mjesta iz socijalnih proza Đure Vilovića transformiraju u turističko mjesto, a srce te modernizacije je Hotel Jadran. Mještani tamo rade, u hotelu je ugrađen prvi telefon, tamo se dočekuju Nove godine i slave mature, a mištani ponosno pričaju da je za koncert na terasi „Jadrana“ Miško Kovač prvi put pustio mitološke brkove. Mi gradimo prugu, pruga gradi nas - bila je parola četrdesetih. Pedesetih u Tučepima, Švabe su gradile hotel, a hotel gradio Tučepe.

A onda je došao rat. Pa poraće. A Hotel Jadran u hrvatskoj se tranziciji pretvorio u tužni skandal koji traje. Kako je zgrada arhitekta s Krka Branka Bona (inače antifašističkog logoraša i tvorca beogradske Palate Albanija) bila remek-djelo, vlasnici je nisu smjeli rušiti, a hotel je bio premali za isplativo ulaganje. Mijenjali su se vlasnici svih naroda i adresa, a Bonov hotel trunuo je i raspadao se. Ove jeseni - kad sam posljednji put bio tamo - stajao je opustošen i žalostan iza žute vrpce upozorenja, a u nekadašnjoj svijetloj, modernoj blagovaonici još se moglo vidjeti tragove socijalističkih murala.

Na koncu, nakon duge i postupne agonije, vlasnik hotela Jadran pred nekoliko je godina postao suvlasnik „Hajduka“ Jako Andabak. Hotel je konačno konzervatorski zaštićen, a lokalna zajednica, vlasnik i konzervatori postigli su teško iscijeđeni, mukotrpni kompromis. Hotel se ne smije rušiti, investitoru se dopušta poveća gradnja pokraj njega, a sam hotel će obnoviti. Andabak će, doduše, taj kompromis ubrzo „saviti“, odbaciti izvorni projekt i predstaviti novi, agresivniji i veći jednog hrvatsko-nizozemskog arhitekta. Ali, i to se činilo prihvatljivom cijenom da makarsko primorje dobije prvih pet zvjezdica.

Andabakovi zahtjevi
A onda su došli problemi. Problemi koji mnogo govore o „malim zajednicama“ i „velikim investitorima“ danas.

Pred tučepske općinske vijećnika, naime, prošlog je tjedna izišao paket zahtjeva koje vlasnik tučepskog hotelskog lanca traži da bi uopće otpočeo investiciju gradnje i obnove hotela. Uz nekoliko tehničkih i lokalcima prihvatljivih zahtjeva, našla su se dva koja su vijećnike i građane šokirali. Prvi od njih je bio taj da općina svojim novcem premjesti mjesno nogometno igralište, a lokaciju gdje se sada nalazi pretvori u turističko-građevnu.

Drugi zahtjev bio je da Andabakovo hotelsko poduzeće dobije koncesiju na čak pet gradskih plaža - dakle, lavovski dio tučepskih kupališta. Vladajući HDZ sada se vrpolji i traži da se o zahtjevima raspravlja pojedinačno, SDP optužuje vladajuće da su s Andabakom pregovarali krišom i loše, a mjesni iznajmljivači digli su se na noge. Boje se, naime, da će već za koju godinu njihove cimer-fraj goste dočekati more zagrađeno „koncesijskim odobrenjem“, vidljivom ili virtualnom „ogradom“ nad kojom bdiju zaštitari hotelskog konzorcija.

Paranoja? Pa baš i ne. Jer, valja imati na umu da se tučepska „bitka za plažu“ odvija u trenutku kad se mijenja zakon o obali. Vrlo uskoro trebali bismo imati situaciju u kojoj koncesije neće dodjeljivati ni općina, ni (kao sada) županija, nego neka daleka državna agenciju u Rijeci na koju će kudikamo lakše moći utjecati Jako Andabak nego vlasnik Apartmana Mate ili Kate. Istodobno, taj zakon po vrlo nepreciznim i rastezljivim kriterijima dopušta ograđivanja i naplaćivanja plaža za turizam „visoke kategorije“.

Mjesta poput Tučepa ne mogu - naravno - bez jakog hotela: ne mogu barem toliko dugo dok lokalni cimerfrajaši nemaju toliko kapitala i komunalne svijesti da združeno izgrade teniske terene, minigolf ili bazen. Ali, tučepski slučaj pokazuje kako se lako stvari mogu okrenuti i kako se u čas „povoljna investicijska klima“ pretvori u klopku, a samo mjesto u nevažni privjesak hotelu.

U boljem slučaju - kao u šoltanskoj Maslenici - mjesto postane ljupki ures, zgodan dodatak veduti, a na mjesnom mulu vije se zastava hotela s plemenitaškim grbom, kao da ste opet obnovili feudalizam. A to je čak bolji slučaj. U gorem, mjesto je samo špica koju ispljunete. Ono vam ne treba čak ni kao radna snaga: jer, i za to imate sezonce.

Hotel Jadran svojedobno je nastao kao čedo totalitarizma, „zabranjena zona“ u kojoj je jedna totalitarna elita uživala u pejzažu, isključujući iz tog uživanja druge, uključujući lokalnu zajednicu. Tučepi kakvi su danas nastali su onda kad je i zato jer je ta „žica“ (koja nije nužno fizička) pala.

Pola stoljeća kasnije, jedna druga zemlja i jedna druga ideologija prijete da tu „žicu“ opet podignu. Dogodi li se to, Tučepljani mogu slobodno natrag u goru, onamo gdje su živjeli kad je tridesetih Đuro Vilović opisivao podbiokovsku bijedu. Njihov su pejzaž uzeli i upotrebili protiv njih.

Piše: Jurica Pavičić

Link na originalni članak

COPYRIGHT!
Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te sa bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora koji je naveden uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali sa izvorom Croatialink.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se sa uvjetima korištenja portala.
PRAVNA NAPOMENA!
Portal CroatiaLink.com napravljen je u dobroj vjeri i koristite ga na vlastitu odgovornost.
©CroDodo, 2004 ~ 2024, All rights reserved