Ajmo, ajmo, cure, ajde lipo, obucite se i odma se maknite odatle! Ajde, ti tamo mala, pokrij te cice i marš s otoka! Kuda, pitaš? Što ja znan, ajde tamo otkuda te trajekt donija! Nama ne tribaš! Dosta je bilo majci ovoga nemorala, golotinje i buke. Ajmo, ti tamo, majstore, gasi taj zvučnik! Nećeš? Ma, vadi to iz struje dok ti nisan doša i razbija ti tu grezu njušketinu! Ne date poštenim ljudima spavati... Zbog vas će dica misliti da je život partijanje. Mi smo grad povijesti i kulture, a ne koktela i pomodnih festivala, i razularenih zabava na plažama...
Nakon što je gradonačelnik Hvara zabranio nastupe oskudno odjevenih plesačica u svom gradu i najavio da Hvar neće biti partijanerska destinacija, već mjesto povijesti i kulture u kojemu će se gosti duhovno uzdizati i, u konačnici, pronalaziti noćni mir, nije ga teško zamisliti ni kako urliče upravo gornje rečenice. U ovom slučaju, dakle, riječ je o Hvaru, a gradonačelnik nije neki zadrti konzervativni političar, koji bi ženama produljio suknjice da ne bi slučajno seksualno uznemirile nekoga mužjaka, nego političar iz SDP-a, stranke koja se diči progresivnošću u svakom smislu i pogledu. No teško da se političko protjerivanje relativno uspješnog turističkog koncepta iz Hvara može nazvati progresivnom politikom. Priča o turističkom zaokretu u gradu, koji je zahvaljujući upravo “partijanerima” postao svjetska turistička destinacija, zapravo je priča o cijeloj Hrvatskoj, o nedostatku strategije, vizije, cilja... Hrvatska ni danas ne zna što želi od turizma. Zna samo da želi zaradu, što bržu, naravno, ali ne zna kako unaprijediti tu gospodarsku granu da bi postala istinski pokretač na nju vezanih gospodarskih područja. U turizmu svatko odlučuje za sebe, a s državne se razine nitko ne miješa, čak i kad vide da se umrtvljuje nešto što je živjelo i donosilo dobit. Vlast u svom selu smije odlučiti o tome kakav će turizam razvijati. Ako žele spavaonicu, imaju pravo napraviti spavaonicu. No kakvog smisla ima uništavati stvari po kojima je Hrvatska postala poznata? Ljeti se u nekim mjestima živi punim plućima 24 sata, jer gosti tako žele i to plaćaju. Ne treba tako biti u svakom mjestu, ali na hrvatskoj obali sigurno moraju postojati mjesta poput Zrća i Hvara, gdje će se okupljati gosti koji vjerojatno mnogima nisu po ćudi, jer ne žele ograničenja i na odmor idu kako bi pustili mozak na pašu... I ako netko želi radikalno promijeniti model koji je donosio zaradu i otvarao radna mjesta, što bi bar u gospodarskoj krizi trebao biti važan argument, valjda bi turistička vlast s državne razine nešto trebala o tome reći. Jer, ruku na srce, nije normalno da u gradu kao što je Hvar gradonačelnik zabrani nastup go-go plesačica na terasi hotela. Nije normalno da se najavljuje gašenje zvučnika u ponoć. Ako lokalna vlast želi voditi takvu turističku politiku, najbolje da odmah proglasi policijski sat za turiste!
Turistička sezona u Hrvatskoj traje jedva dva mjeseca i nema vlasti, ni lokalne ni državne, koja ne troši sate, dane, tjedne, mjesece i godine razmišljajući o tome da ju treba produžiti. Kako to učiniti? E, da je odgovor na to pitanje lagano pronaći, dio političarae morao bi se povući iz politike jer ne bi imao za čim tragati. No, dok se kod nas prijeđe s riječi na djela, generacije će političara stasati i dobro živjeti na osmišljavanju strategije turizma, koja se zasad uglavnom svodi na razgrađivanje onoga što su učinili prethodnici i postavljanje nekog novog koncepta, koji će, potom, neki budući izborni pobjednici razgrađivati da bi otvorili prostor svojoj viziji razvoja...