Koliko smo samo puta čuli ovaj zaključak kad se raspravlja o hrvatskom turizmu. I nikako da se maknemo dalje od puste govorancije. Što se tiče medijskih izvještaja o turizmu u ljetnim mjesecima, postoje samo dvije mogućnosti: ili se hvalimo rekordima ili je sezona podbacila. Trenutno je varijanta B aktualna.

Resorni ministar Darko Lorencin odbacuje “srpanjsku rupu“ kao ozbiljan problem ili podbačaj sezone, kaže da se ista stvar ponavlja već desetljećima. Ipak, ne može nam biti svejedno kad je turizam jedan od najjačih gospodarskih sektora u našoj zemlji. Svi traže odgovore od države, žele dobar razvojni plan, strategiju, bogatu turističku ponudu. I slažem se, sve to smo morali imati već odavno, a ministar turizma trebao bi imati važniju ulogu.

A što mogu ja učiniti?
No, nekako ne vidim da se itko od djelatnika u turizmu i ugostiteljstvu ozbiljno zapita što on to osobno može učiniti kako bi se popravilo stanje. Nekad možda moramo krenuti i od osnovnih stvari. Ne volim generalizirati – ljetovala sam u mnogim mjestima na hrvatskoj obali i nailazila na vrhunsku uslugu. Ali prečesto sam nažalost doživjela neugodna iskustva. I za ta neugodna iskustva nisam krivila državu, nego osobu koja mi ih je priuštila.

Malo više “dalekovidnosti“
Ono što me najviše izbaci iz takta je kad netko želi nasamariti turiste. Bili strani, bili domaći gosti – tu smo tolerantni, sve ih znamo jednako loše tretirati. Primjerice, restorane na Jadranu izbjegavam u širokom luku. Gotovo u svim slučajevima ostala sam razočarana omjerom cijene i kvalitete. Jednostavno bih se osjećala glupom i prevarenom jer plaćam nešto što ni po kojem kriteriju ne vrijedi toliko, ako uopće vrijedi išta. Nisam škrta, jednostavno cijenim svoj novac. Možda se na taj način kratkoročno može zaraditi, ali na duge staze sigurno ne.

Kopirati dobro, odbaciti loše
Da se razumijemo, ne vidim ja problem samo u Hrvatskoj – ni neke druge turističke sile u Europskoj uniji ne mogu poslužiti baš nužno kao uzor. Španjolska, Grčka, Italija...u nekim segmentima se trebamo ugledati na njih, ili ih naprosto kopirati. Recimo, pružiti puno više aktivnosti od kupanja, sunčanja i odlazaka na koncerte klapa. U drugim pak segmentima treba napraviti sto posto suprotno. Ne trebamo postati zemlja  Trebamo svoj nastup naći negdje u zlatnoj sredini.

Uzeti sebe kao mjerilo
Možda bismo mi u našem turizmu trebali primijenjivati princip da uzimamo same sebe kao mjerilo. Recimo, svatko se zapita na trenutak kako bi se osjećao u koži gosta kojeg upravo pokušava nasamariti. Ili što bi volio da se njemu kao gostu pruži kako bi se opet poželio vratiti. Sunce i more stvarno više nisu dovoljni. Pogotovo kad na vašoj strani nije jedini faktor na koji nikako ne možete utjecati – lijepo vrijeme.

Piše: Jelena Barukčić