Zbog poznatih razloga (predraće, rat i inicijalni procesi privatizacije - sredina 80-tih do početka 2000.) Hrvatska ja objektivno kasnila oko 15-ak godina za procesima restrukturanja turističke industrije u odnosu na konkurenciju. Vraćanjem na svjetsko tržište početkom trećeg tisućljeća započeti su procesi investiranja u priličnoj su mjeri podigli konkurentnost industrije i razinu lokalnog blagostanja. Turizam je sve više postajao karta na koju su igrali svi koji su na bilo kakav način mogli profitirati na tom razmjerno izdašnom tržištu. Veliki igrači, iznamljivači, vikendaši, političari vinari, maslinari i ini... S druge strane sve naše Vlade ovaj su sektor ostavile izvan strateškog uvida i rješenja iz više razloga. Prvo, zbog jake uloge insidera (lokalne razine) dakle velikog broja glasača s opipljivim interesima, drugo, zbog činjenice da je riječ o sektoru kojemu ionako dobro ide i treće, što je objektivno riječ o sektoru koji sublimira veliki broj upravljačkih komponenti koje nisu upravljive s jednog mjesta, recimo Ministarstva turizma, pa se uplitanje događalo samo zbog nužde i gašenja požara, a najviše zbog PR aktivnosti.
Bilo je dakle samo važno da se procesi odvijaju sami po sebi bez političkih turbulencija, da imovinu netko preuzme nekonfliktno, da se održavaju državne tvrtke i da se odgađaju bilo kakva rješenja koja proizvode politizaciju. S druge su strane zbog glasačkih interesa lokalne elite puštale kaos u bezprimjernoj izgradnji i narastanju "zimmer frei" industrije koja je danas dominantna u turističkom smještaju u Hrvata.
Link na cijeli članak