Nesreće na crnogorskim planinama dešavaju se uprkos tome što je većina staza uglavnom dobro označena i signalizirana. Brojni planinari, koji gotovo svaki vikend pohode crnogorske vrhove smatraju da je ključni problem samovolja turista i planinara koji ne poštuju pravila ponašanja na planini.

Načelnik Gorske službe spasavanja Željko Loncović, govoreći o nesrećama, rekao je da je planinarenje sport sa kontrolisanim rizikom, i da se nesreće dešavaju, ali ne toliko često koliko se dešavaju saobraćajne.

"Procentualno mnogo više ljudi gine u saobraćaju, ali ispada da je neko više mrtav kad pogine u planini. Crna Gora je napravila neke stvari da umanji rizik od nesreća u planini. Napravljena je kategorizacija staza, trebaju da se ojačaju još neke tačke GSS-a na području Crne Gore, radiće se osiguranje opasnih mjesta u planini, ali treba znati da planinarenje nije za svakog. Mi možemo postaviti šta god hoćemo od početka do kraja planine, ali je opet nećemo napraviti da je za svakoga. To je isto kao da se napravi autoput , obilježi se po standardima a onda dođe neko ko ne zna da vozi, ili neko sa neispravnim autom ili opet dođe treći koji ima ispravno auto, zna da vozi, ali neće da poštuje propise. Nema tu nekog posebnog mehanizma, Švajcarska je uređena zemlja, koja ima zakone , ali ni oni ne nameću obavezu da kada ideš u planinu uzimaš vodiča ili se prijavljuješ, ono što imaju jesu punktovi na svakom mjestu na kojem možeš dobiješ usluge vodiča, kvalitetnu informaciju, iznajmiš opremu... To su stvari koje bi trebalo i ovdje urediti", kazao je Loncović.

On je dodao da bi spasilačke službe kao što je Gorska služba spasavanja trebalo dići na viši nivo u smislu da se prošire.

"GSS ima stanicu Nikšić koja živi i radi 50 godina kao jedina služba te vrste u Crnoj Gori. Za 50 godina na cijeloj teritoriji Crne Gore je ona spasavala i može se pohvaliti da je na svaki poziv intervenisala. Uvidjeli smo da vrijeme intervencije direktno utiče na život povrijeđenog i onda je u tu priču uveden i helikopter. GSS ima i dogovor sa Ministarstvom unutrašnjih poslova o saradnji i u 90 odsto akcija radimo helikoptersko spasavanje. Na taj način, upravo zbog brzog transporta spasili smo mnoge. Naša namjera je da pored obavještajnih tački koje smo napravili u Kolašinu i Žabljaku, napravimo i ispod Prokletija i na primorju. Te obavještajne tačke će prerasti u stanice GSS-a i kada se dovoljno obuče i opreme moći će odmah na licu mjesta da reaguju, obavještavaju, upozoravaju", rekao je Loncović.

Pripadnici GSS-a od svoj postojanja, punih pet decenija, rade volonterski i u većini slučajeva se sami i opremaju. Za to vrijeme, imali su na stotine akcija spasavanja u planini, jamama, škripama, a prvi su i u slučajevima teških saobraćajnih nesreća.

Uprkos tome, Loncović smatra da je isuviše mala potreba da bi se ta služba izdigla na nivo službe koja je za to plaćena.

"Mali je broj akcija, a samim tim i mala potreba da bi se to profesionalizovalo i da bi ljudi bili plaćeni godinu dana za nekoliko akcija. Ukoliko dođe do ekspanzije planinarenja, a u tom pravcu se ide, samim tim će biti i više povređivanja i više potrebe za Gorskom službom. Kada se zimski planinski turizam razvije i bude masovan kao i ljeti, možda će se tada pojaviti potreba za profesionalizacijom. GSS radi 50 godina na istim principima - dobrovoljnost, stručnost i humanost", rekao je Loncović.

Oprema, skrovišta, brošure...

Loncović ističe da, uprkos tome što su sve planinarske staze kategorisane, nije moguće provjeravati koliko neko ko krene na uspon zna, i da li uopšte zna što znači ta kategorija staze i koju opremu to podrazumijeva.

"Za neke staze moraš imati alpininistički pojas, kacigu, sredstva za kačenje... Mi nemamo mehanizam da to provjeravamo kod svih koji krenu u planinu, jer ako se tu uvedu neka stroga pravila, planina prestaje biti ono što jeste i kakvom je mi doživljavamo. Ono što treba da napravimo jeste infrastruktura u smislu da se naprave skloništa u planini, to će uticati na bezbjednost, jer će se neko koga će uhvatiti nevrijeme imati gdje skloniti. Treba napraviti brošure, obavještenja, trebalo bi da se na sajtu nacionalne Turističke organizacije i lokalnih turističkih organizacija može naći svaka tura opisana, snimljena” preporučio je on, i dodao da su “svi koji su stradali ove godine stradali zbog neadekvatne opreme”.

“Čeh koji je poginuo na Komovima nosio je ruksak težak 50 kilograma, velika je vjerovatnoća da ga je upravo ruksak obalio. Rumunka koja je poginula na Durmitoru nije imala dereze, došla je na snježnik i okliznula se. Holanđanin je prije par dana otišao na Crvenu gredu u papučama, popeo se i krenuo da silazi prečicom. Ne može se uticati na te stvari", kategoričan je Loncović.

“Kao grom iz vedra neba”

Loncović ističe da su opasnosti u planini slične opasnostima u bilo kom drugom okruženju, u najvećoj mjeri predvidive i da je najbolje nositi se sa njima dobrom procjenom, znanjem i vještinom.

"Posjetioci planina moraju biti svjesni svoga okruženja - planine. Moraju da poštuju, uvažavaju i u svakom trenutku znaju šta je i koliko opasno. Upravo u tom smislu govorimo o kontrolisanom riziku kod planinarstva u bilo kojoj formi. Neupućenima će spisak opasnosti u planinama ličiti na popis o nesrećama. Kada se budu uputili u opasnosti, spoznali njihove uzroke i posledice, saznali kako ih predvidjeti, kako ih zaobići, kako izbjeći, kako prevazići, šta činiti tada će kontrolisati sopstvenu sigurnost", poručio je Loncović.

On je dodao da je zanimljivo, ali i tipično da učesnici incidenta ili nesreće uvijek tvrde kako se desila jedna nepredviđena stvar -“kao grom iz vedra neba“.

"U stvari, kada se cijela stvar pažljivo analizira,vidi se da se u najvećem broju incidenata išlo iz greške u grešku, te da je nesreća za posmatrača sa strane bila predvidiva i da je bilo pitanje kad će se desiti, a ne da li će se desiti. Uvijek je, dakle, više uzroka, više grešaka, jedna za drugom. Ona poslednja - fatalna navodi se kao 'grom iz vedra neba' iako je to u stvari, tek kap u prepunoj čaši", rekao je Loncović.