Uvijek je lijepo vratiti se kući, a kad s ponosom možete reći da je vaš dom i u Africi i Hrvatskoj, lagano se čovjek prevari i pomisli da je napravio nešto dobro u životu. Danas Facebook podnosi sve, u svijetu gdje se savjest kupuje telefonskim pozivom s dodatnom vrijednošću, a ljubav izgovara s figom u džepu, teško je vjerovati da ima ljudi koji su i dalje nesebično spremni pomoći drugima. Ja definitivno nisam jedan od tih dobrih ljudi. Uvijek volim reći kako dolazim ovdje zato što sam jako loš čovjek, a samo me dobri ljudi koje sam upoznao u Africi mogu prihvatiti onakvim kakav jesam.
U Africi sam upoznao stotine ljudi koji ovdje dolaze iz različitih pobuda, većina njih uistinu je uvjerena da čini dobro. No nažalost velik je broj onih koji Afriku dožive kao ljubavnu avanturu ili prevaru na jednu noć i poslije se vraćaju stvarnosti s lažnim pričama o svojim velikim pothvatima i djelima. Oduševljavaju me priče brojnih volontera i ljudi koje sam upoznao nadomak ovog Srca tame, sve te isprazne priče o velikoj "ljubavi" i nesebičnom darivanju svog "velikog sebe" i svog znanja ovim neukim ljudima koji, za razliku od nas, znaju uživati u malom.
Upravo stoga, umjesto priča o ljepotama i gladima Afrike vrijeme je da napišem nešto o svim tim velikim bijelim lovcima koji dolaze spasiti sebe (od sebe). No da ne bih gnjavio lošim primjerima, izdvojit ću nekoliko dobrih koji bi mogli stajati kao primjer drugima i natruha nade kao zaloga za budućnost.
- Katarina (Bosna) - jednom riječju dobrica, u četiri riječi "I poslije Afrike - Afrika!", u nešto više riječi "dvjesto para cipela za djecu Kivuma koje je skupila u svom malom selu" (ja sam ih, naravno, morao "tegliti" u Ruandu, ali manjim dijelom).
- Brandon (Irska) - kada netko dođe na par tjedana u Afriku, ostane četiri godine, izgradi velebno učilište za tisuće studenata, pokrene borbu protiv zlouporabe alkohola (tu se nismo složili), kao ponosni Irac oženi se Engleskinjom i još je osam godina mlađi od mene jedino mogu reći - ljudina!
- Monika (Bosna) - cura koja je za kraj djetinjstva odabrala Afriku, puna dječje radoznalosti i nepatvorene iskrene zbunjenosti Afrikom.

Uz velik broj ovakvih primjera, uvijek se, zapaženo ili ne, potkradaju i oni nalik meni, ljudi koji svoje Ja napuhavaju skromnim znanjem što im u zemlji poput Ruande daje lažan osjećaj da su i oni bitni, jer ipak u zemlji slijepih jednooki postaju carevi.

Piše: Domagoj Skledar

Foto galerija:
Kivumu (Ruanda), završetak školske godine VTC Padri Vjeko