U deset sati Barac je  otplivao 3,8 kilometara, na biciklu prešao 180 kilometara i istrčao maraton uvrstivši se među najizdržljivije na svijetu

BRIBIR   Kao što smo se čudili kad su Kostelići osvajali skijaška zlata za Hrvatsku u kojoj nema poštenog skijališta, na sličan način se i Bribirci mogu čuditi podvizima njihova sumještanina Blaža Barca .

U Bribiru ne da nema poštene staze već nema nikakve staze, a Barac je bez problema prošao jedan od najvećih sportskih izazova koji si čovjek može priuštiti. Ironman triatlon .

Barac je u austrijskom Podersdorfu istrčao, isplivao i ispedalirao svoj prvi Ironman. U deset sati je otplivao 3,8 kilometara, na biciklu prešao 180 kilometara i istrčao maraton od 42 kilometra.

   – Zadovoljan sam vremenom od 10 sati i jedne minute iako sam si postavio cilj od devet i pol sati. I došao bi blizu cilja da mi nije pukla guma i da nisam izgubio 20 minuta. U konkurenciji 400 natjecatelja, završio sam 43. a da mi nije pukla guma, ušao bih među 15, priča nam 39-godišnji Barac koji je još zadovoljniji rezultatom jer je tek u veljači počeo trenirati triatlon.

   Barac je bio najbolji među petoricom Hrvata koji su nastupili. Odustalo je 23 natjecatelja. Da Ironman nije šala, svjedoči i jedna smrt na utrci. S druge strane, utrku su istrčali i natjecatelji stariji od 70 godina.

   – Mora se voditi račun o tekućini, ne smije biti greške, kaže Barac koji je u deset sati popio četiri i pol litre tekućine.

Gabriel »prijeti« tati
Blaž Barac, član KCBT Bribir 1288 i riječkog triatlon kluba Rival trči od svoje deset godine. Zanimljivo, nikad se nije bavio nekim drugim sportom. Dnevno zna trenirati i po sedam sati. Plivanje odrađuje na Kantridi, a trči i pedalira gdje stigne. Njegovim stopama krenuo je i sin Gabriel.
   – Bit će puno bolji, najavljuje tata Barac.

   Možda je Ironman za Barca bio manji problem no što je pitanje koje si svakodnevno postavlja: gdje trenirati.

- Gdje naći stazu od 150 kilometara za bicikl u sezoni? Znao sam na Novljanskom polju dugom sedam kilometara raditi po 20 krugova. Monotonija »ubije«. Nemam niti staze za trčanje izvan asfalta u Bribiru. Ništa. Rekao bi čovjek pa barem u Bribiru ima staza. Ali nije tako. Šteta, kaže Barac koji je i turistički razmišljao tijekom utrke.

   – Plivali smo na jezeru dužine sedam i širine četiri kilometra, čija je najveća dubina metar i pol, što je dobro za maraton jer netko tko se umori može jednostavno stati na noge. Jezero je mutno, blatno. Ja se tamo nikad ne bih kupao. I još se plaća ulaz na plažu. No, obale su krcate kupača. Uz obale su apartmani i kafići, a prve trgovine su tek kilometar od obale. Ne kao kod nas, gdje su trgovački centri »legli« na plažu i onda se čudimo zašto ljudi ne troše u kafićima i restoranima već sve kupuju u trgovinama. I kako se na tom jezeru ne sjetiti kakve mi potencijale imamo, a ne iskorištavamo ih, kaže Barac.

I još jedan detalj je zanimljiv u kontekstu razmišljanja o našoj turističkoj ponudi. Utrku je pratilo pet tisuća ljudi. Svaki natjecatelj plaća 240 eura za startninu. Puta 400 natjecatelja... gotovo 100 tisuća eura i puni pansioni. Doduše, i troškovi organizacije natjecanja su veliki.

Piše: Anto Ravlić