Grad Hvar je svima dobro poznat s ljetnih razglednica kao mondeno ljetovalište i u medijima uglavnom imamo priloge u estradnim emisijama o tome kako je Beyonce posjetila Palmižanu, tko s kime i gdje ljetuje, gdje se partija i čija je jahta najveća u portu
Sada u siječnju, nakon višednevnog teškog olovnog juga, Hvar pruža sasvim drugačiju sliku i lice, no i takvog ga vrijedi obići i upoznati. Naravno, prvo morate dobro planirati i računati s činjenicom da je otok puno slabije povezan izvan sezone s kopnom, manje je trajektnih i katamaranskih linija, a u ova dva tri dana olujnog juga katamarani nisu ni vozili.

Ljeti je na raspolaganju uz veći broj linija i cijeli niz glisera za prijevoz, no zimi sve ostaje na dvije do tri trajektne linije dnevno. Ipak, Hvar se za razliku od nekih vanjskih otoka, primjerice Korčule, Lastova ili Visa, može posjetiti u jednom danu jer ima odgovarajući polazak i dolazak trajekta i dovoljno vremena za boravak tokom dana. Za posjetiti ove druge lokacije treba prenoćiti, ali i tu se otvara pitanje gdje jer zimi gotovo da i nema otvorenih i raspoloživih smještajnih kapaciteta.

Drugi banalan problem na koji smo u ponedjeljak naišli u Hvaru je gdje ručati. Destinacija koja je poznata po mnogobrojnim restoranima izvan sezone zapravo i nema otvoren pravi lokal. Još koji dan prije novogodišnjih praznika je nešto radilo, sada gotovo ništa. Na sreću, u kaletama smo naišli na manji obiteljski ugostiteljski objekt gdje su nam spremili odličan crni rižot, a od djevojke koja nas je posluživala smo razumjeli da nam je ručak zapravo skuhala njena baka. Naravno, obrok je bio izvrstan, a dobili smo i fiskalizirani račun.

Hvarska riva pod udarima juga je bila potpuno prazna. Na toj rivi u sezoni se računa koliko milijuna eura po metru dužine je privezano, a za slobodan vez se zove tjednima unaprijed. Sada su uz rivu usidrena tek tri veća tradicionalna ribarska leuta i jedan gumenjak. Hvarani su se povukli po kućama, sreli smo samo nekoliko ljudi u lokalnom kafiću koji je radio, na televiziji su bili teletekst izvještaji iz kladionica, a gosti su raspravljali o sportu, ali i o hobotnicama, lignjama i ulovu.

Teme s kopna otočane zapravo previše ne interesiraju i uglavnom su rezignirani po pitanju politike, stranaka, Perkovića ili poreza, tek ih nešto malo više interesira tema prometne povezanosti, hidroaviona i katamarana. Na otoku se živi polako i mirno, sada u siječnju su uglavnom gotovi svi radovi u vinogradima, konobama i maslinicima, već su svi napravili i ulje, a do proljeća i nove sezone ima još puno. Prošetali smo i do samostana franjevaca i nismo u dva sata poslijepodne sreli nikoga.

Pjaca, glavni trg, koji je najveći povijesni trg u Dalmaciji, isto tako je bio pust, kao i pokrajnje ulice. Možda tek nešto više ljudi bude na jutarnjoj kavi. Nešto kasnije, posjetili smo i dvadesetak kilometara udaljeni Stari Grad gdje je i glavna trajektna luka na otoku. I tamo su ulice uglavnom puste, tek nekoliko mještana u kafiću je komentiralo rukomet, ali i pozicije gdje se bacaju parangali i vrše, a na televiziji je bio sportski program uz neizbježnu Rozgu na radiju.

Na jutarnjem i večernjem trajektu prevladavaju opskrbni kamioni, građevinski kamioni i građevinska mehanizacija. Sada je zapravo vrijeme radova na otoku i ovi investitori podižu katove, terase, zidiće i muliće oko kojih će se kasnije sporiti s inspekcijama. Hvar, kao i svaki drugi otok, zimi je Mediteran kakav je nekad bio, kako vole kazati promotori turizma.

Na kraju, možda taj kratki sezonski treptaj turizma na otoku zapravo i nije loš. Ta tri mjeseca domaći ljudi se diskretno povuku, odrade što imaju i ostalih devet mjeseci vode nekakav svoj tradicionalni ritam način života. A u tome nema mjesta za stres i nervozu, rekli bi Hvarani - pomaaloo.

Piše: Leo Nikolić