Neki dan na televiziji netko pametan progovorio je o potrebi oplemenjivanja ovoga našega najnovijeg oćeraj- -doćeraj usmjerenja u turizmu. Imamo sterilni turizam, gdje gost teško ima priliku susresti domoroca, osim ako mu taj domorodac ne prodaje sladoled, razglednice, kineske suvenire, ili već kakve drangulije.

To je točno, čak i u Dubrovniku, gdje po opće prihvaćenom mišljenju žive najbogatiji Hrvati, domaći ljudi sve su manje po restoranima, kafićima, ili zašto ne, hotelima. Nekad se, naime, pogotovo zimi, pod normalno izlazilo u hotele najviše kategorije, u taverne, barove, zabave, dok je danas hotel samo za maturalne zabave. Zbog dvorane.

Većina gostiju koja se tu pojavi želi razgovarati, popiti koju s domaćim ljudima, steći dojam kako se tu živi. To je, recimo, u Španjolskoj lako, tamo i ljudi duboko u srednjim godinama oko deset navečer izađu vani, druže se, pijući ono njihovo crno, rioju.

U nas više toga nema, građani su se polako udaljili od središta grada. U dubrovačkom slučaju postalo im je i preskupo, osim u onih par domaćih kafića. Tarace na Stradunu već su toliko skupe da tamo sjede uglavnom stranci, a restorani su već odavno izgubili domaću klijentelu. Većina ih i ne radi zimi, isplativije im je ne raditi i plaćati enormne fitove nego raditi.

Ne valja to, nismo mi nekakva tropska destinacija sa zatvorenim resortima, kuka jedan poznati ugostitelj. Naši ljudi jako su gostoljubivi, ako ne govore, onda barem natucaju engleski, talijanski, njemački, vole pričati sa strancima, imamo visoku urbanu kulturu, a na kraju krajeva, mi smo jedna od najsigurnijih turističkih destinacija.

U zadnjih pola stoljeća na prste jedne ruke mogu se nabrojiti slučajevi kriminala.

Priča kako je iz radoznalosti sa ženom uplatio sedam dana u luksuznom resortu na Karibima. Kaže super je to bilo, odmor bez novčanika u džepu, sve uračunato, malt viski 24 godine, Moet Chandon, riblji restoran, japanski restoran, talijanski restoran, američki burger za djecu i sve koji vole tu hranu, bazen tamo, bazen amo, masaža, fitness, koraljni greben.

I nakon dva dana, nastavlja, uhvatili su me živci. Ima li tu neko selo gdje mogu popit pivu, gdje je piju i domaći i možda lakše spoznati u kakvoj sam to zemlji bio.

Kad je 1976. godine dovršen Babin kuk, proklamirana je specifična poslovna filozofija. Investicija je pokrenuta američkim kreditima, po mnogo čemu bila je inovativna i arhitektonski i poslovnim usmjerenjem. Babin kuk je građen kao kopija grada, sa središnjim prostorom koji su nazvali Mali Stradun, s lokalima s jedne i druge strane.

Ono što se željelo postići, osim dakako noćenja, noćenja i još više noćenja, bilo je motivirati Dubrovčane da i ljeti i zimi tamo dolaze. I mladi navečer i obitelji u šoping i obitelji s djecom na kolače, ili jednostavno u veliki park gdje su bile postavljene ljuljačke i druge sprave zanimljive „malim kamikazama“. Na Babin kuk se išlo i po danu i popodne s djecom i navečer u Pivnicu, ili Vinski podrum, kultni prostor za diskretno pijančevanje od sumraka do zore.

Treba reći da su dubrovački hoteli, iako nisu bili žicom ograđeni, oduvijek bili ocijenjeni kao najbolji dio ponude.

Danas gledamo početak organiziranja turističkih rezervata u koje domaći mogu stupiti jedino ako su zaposleni. Gost uđe, sve uračunato i unaprijed plaćeno. Prvi takav zaživio je na Koločepu, drugi će biti u Platu koji je kupila Karisma Adriatic, treći će vjerojatno biti u Kuparima, gdje ta kompanija ima najviše izgleda, a moguće i u Živogošću.

To je novi trend koji će vjerojatno jačati u cijeloj Dalmaciji. Ulagači domaće ljude ne vide kao potrošače, a gostu treba prodati sve što se može, a da i ne priviri vani, u kafić, ili restoran. Mogu li se sutra očekivati organizirani izleti u svrhu razgledavanja domorodaca i njihovih običaja? A domoroci će sjediti pred kućama, kao što je to 1995. organizirano na Mljetu kad je u posjet banuo princ Charles. Piči zvizdan, a Mljećani u nošnjama sjede na kamenu i pletu mrežu. Baš ono što rade svaki dan.

Piše: Antun Masle
Link na originalni članak