Ima li tu kompleksa više vrijednosti? Od puste želje da se ispadne velik, važan, nezaobilazan, najekskluzivniji stvoren je sustav hipnotiziranih koji uporno vjeruju u ono čega nema i to tako traje i traje, dok se manjak pokrića pokriva viškom priče.

Taj nesretni hotel “Belvedere”, jedan od posljednjih izdanaka onoga turizma iz sedamdesetih i osamdesetih prošlog stoljeća kad se gradilo što veće i raskošnije i to je sve nekako bilo normalno, već skoro kvarat stoljeća stoji onakav kakvim je ostavljen devedeset i druge.

Dva vojna plana za ‘Belvedere’

Impresivna kubatura nagorjelog i deformiranog betona na mjestu za koje nije sigurno je li izabrano zbog najljepšeg pogleda na Grad, ili je sve skupa bio perfidni plan kosovsko- udbaških- srbočetničkih struktura da pod krinkom hotela od pet zvjezdica zapravo izgrade utvrdu iz koje će pod ‘a’ kontrolirati Dubrovnik, a pod ‘b’ štititi Dubrovnik od napada s mora.

O potonjem i dan danas ozbiljno raspravljuju mnogi lokalpatrioti kad se dođe do svrhe gradnje “Belvederea” uoči rata. Što su tajni jugoslavenski centri moći mislili vrag će znati, ali se u stvarnom životu, onom iz 1991. pokazalo da bi neprijatelj lako ušao u Grad da ga nije branila posada 163. brigade na “Belvedereu”.

Iako se starijima čini da sve to jučer bilo, prošla je trećina prosječnog života, a tamo se ništa promijenilo nije. I neće uskoro, ruševina će ostati ruševina još koju godinicu, dok se svi sporovi sudski ne riješe, a to bogme zna potrajati. Što je bilo Rusu Viktoru Vekselbergu da se uvali u tu vreću buha?

Bit će da ga je netko od bližnjih nagovorio da napravi nešto za Dubrovnik. Lani je po datim uvjetima uplatio 12 milijuna eura, ali što to vrijedi kad po odluci suda ne vrijedi.

Jasnu situaciju ima li ili nema para na računu, sud je okrenuo u poziciju jesu li pare uplaćene po zakonu, ili možda nekim drugim sumnjivim načinom, a to se tek ima ispitati. Ne treba ni sumnjati da će potrajati dovoljno dugo da svakoga zainteresiranog prođe volja.

Kome je do mora, ima Italiju, Grčku, Albaniju, Crnu Goru, Tursku, Cipar, Maltu, Rumunjsku, Bugarsku...

Manje hotela nego prije 40 godina

Nije ovo u obranu mrskog krupnog kapitala, nego više čuđenje, ili nerazumijevanje događanja u Hrvatskoj, europskom turističkom tigru koji se razvija i razvija i svake godine je sve više i više i sve jače i jače. Intenzitet optimizma je toliko jak da skoro i nema glasa koji bi rekao čekajte manje nam hotela radi nego prije četrdeset godina.

Dubrovnik je danas grad kojeg se Hrvati boje posjetiti. Stariji će s nostalgijom reći bio sam jedanput, a mlađi radije biraju neko bliže i prijateljskije mjesto u kojemu neće strahovati od svakog računa. Dotle, glamur i celebrity grad ne popušta u napuhivanju mjehura od sapunice koji ostaje jednako veliki makar pala atomska ili opet zadrmao potres poput onog iz 1667. godine.

Kad se malo prošeta tim dragocjenim starim gradom, vidi se da je četvrtina u krajnje zabrinjavajućem, derutnom stanju. Pusto je, propadaju krovovi, zidovi, veći dio godine nema živa stvora, čak ni mačaka. Nije to posljedica rata, nego nebrige, ili još više manjka elementarne pameti.Danas se voli razglabati o povijesnoj renti koja zahvaljujući mudrim starim Dubrovčanima bez ikakva rada nosi milijune.

Marmontova ruševina

A kad se vidi da stari grad u dijelovima izvan prvog vala gostiju pretvara u ruševinu, moglo bi se postaviti i pitanje iz one stare izreke: Jesu li ti mudri stari Dubrovčani koji su gradili ni jeftino ni skupo, nego jednostavno i skladno, bacili bisere pred svinje? I sad nasljednici te mudrosti i razboritosti, derući se bez prekida sebi i svojima u slavu, ne znaju točno što bi s biserjem.
Ni od Republike, a ni onim nakon Republike. Upravo je u tijeku svađa što s tvrđavom koju je izgradio povijesni uljez, Napoleonov maršal Marmont. Da ne bude iznimka, i ona je napola ruševina.

Piše: Antun Masle
Link na originalni članak