Iako je samostanska crkva osječkih franjevaca posvećena i nosi naziv Svetog Križa, a crkva se ponosi i glavnim oltarom na kojem se nalazi čudotvorni kip Gospe Judske, koji je još u 18. stoljeću u naš grad donesen iz mjesta Mariagyuda u Mađarskoj, pokrajnji oltar sv. Antuna, inače dar španjolskog feldmaršala Antuna grofa Al Gaudenta, postat će glavni razlog da svake godine, i to već tri stoljeća, svakog 13. lipnja više tisuća hodočasnika hrli u osječku Tvrđu kako bi svoje molitve uputili ovom u hrvatskom narodu omiljenom svecu.

Zanimljivo je da većina Osječana ovu crkvu jednostavno i naziva crkvom sv. Antuna, uvjerena i kako je to njezin službeni naziv. No Osječani su baš ovu crkvu odlučili posvetiti svojim molitvama svetom Antunu Padovanskom i prije negoli je oltar sagrađen, o čemu svjedoči i molba franjevaca caru Franji I. 1697. da im dopusti sagraditi na prostoru male drvene crkvice veću i prostraniju crkvu u kojoj će smjestiti i oltar svecu rođenom u Lisabonu. I od tada u proteklih 300 godina proštenje vjernika - i to ne samo katolika već i pravoslavaca, pa čak i građana koji za sebe kažu kako su agnostici i ateisti - za blagdan svetog Antuna ne gubi na popularnosti. Danas ovaj samostan na životu drže tri fratra i jedan redovnik, no uoči blagdana u pomoć pripreme i do 12 misa u 24 sata te gotovo 24-satnu ispovijed, podjelu cvijeća i blagoslove uključi se svećenstvo gotovo cijelog grada, kao i stotine volontera i udruga. Zanimljivo je da čak i tijekom 45-godišnje socijalističke vladavine slavljenje ovog sveca nije bilo zabranjeno pa je kirbaj u Tvrđi neizostavan dio proštenja, a da bi se uopće došlo do svetišta, nužno je progurati se kroz gužvu i štandove koji mirišu na medenjake, šipke od prženog šećera, slatku vatu i ljiljane. Biti u Osijeku, a 13. lipnja ne posjetiti Tvrđu znači propustiti tradiciju i jedan o “najesekerskijih” događaja u kojem su se isprepleli povijest, vjera i pučki običaji.
– Riječ je o jednom od najljepših dana u Osijeku i gotovo svako Antunovo još od djetinjstva s obitelji sam pohodila Tvrđu. Sjećam se da je moj otac ustajao u dva sata u noći kako bi stigao na ispovijed i prvu misu u tri sata jer to je ujedno značilo i pokoru i zadobivanje posebnih milosti u molitvi svetom Antunu. Šezdesetih godina prošlog stoljeća nije bilo trešanja u ovo vrijeme na tržnici pa su se prve trešnje kupovale upravo na štandovima kod svetog Antuna, gdje bi ih donijeli seljaci iz okolnih mjesta. Obvezno smo nosili ljiljane iz našeg vrta, koje bismo ostavili na oltaru svetog Antuna, a ovaj dan otkad znam za sebe pamtim po varljivom vremenu. Naime, za Antunovo u Osijeku obično bude iznimno vruće i onda poslijepodne padne kratki pljusak - asocijacije su na ovaj blagdan koje je s nama podijelila Osječanka Mirjana Paušak, inače viša kustosica u Muzeju Valpovštine.
I danas Antunovo u Tvrđi ima onaj duh srednjovjekovnih proštenja pa je jedno od rijetkih crkvenih okupljanja na kojima se ispred crkve kupuju voštani zavjetni darovi koji se predaju na oltaru svetog Antuna. Naime, vjerovanje kaže da možete kupiti zavjetni dar od voska, koji se izrađuje u danas još rijetkim, gotovo muzejskim primjercima kalupa, i to u obliku kuće, želite li zaštitu za dom ili dijete, automobil, dio tijela, odnosno ovisno o onome za što želite moliti posebnu milost. Od ovoga voska svećenici će izraditi svijeće za crkvu. U potrazi za pomoći vjernici do oltara svetog Antuna odlaze i na koljenima, a neizostavno je pred oltarom ostaviti jedan cvijetak te zauzvrat dobiti posvećeno cvijeće.
I dok će odrasli zatražiti pomoć u nevolji, djeca se Antunovu najviše vesele zbog kirbaja, lunaparka i slatkiša, kao neizostavnog dijela folklora. Osječko Antunovo je i danas potvrda višestoljetnog ustrajnog rada franjevaca od vremena kada su upravljali obližnjim župama i bili župni vikari, životna potvrda da je franjevački red prirastao srcu običnih ljudi.

Piše: Nefreteta Z. Eberhard