Dalmovnica: Dalmatinski turizam i povijest od plastike
Počelo je ljeto, ali ovdje u Dalmaciji tu klimatološku činjenicu može se već poslovično izreći na posve drukčiji način: počela je turistička sezona!
Ništa čudno, jer Dalmacija jednostavno živi od turizma i ona dva oznojena mjeseca, srpanj i kolovoz, za nju su uistinu mnogo više od “najfjakastijih” listova u kalendaru; onih kad su na umu uglavnom odmor, ‘ladovina, pižolot, bevanda i ‘ladno pivo. Istina, sve to, to plandovanje i opuštanje, određuje ljetnu Dalmaciju, ali se, jebiga, odnosi na odmor i opuštanje – drugih.
Misli se, naravno, na turiste od kojih, treba li ponoviti, Dalmacija živi i shodno tome u ovo doba godine pokreće veliku turističku temu u bezbroj oblika i razina. Gosti, apartman, hotel, zarada, buking, valuta, smještaj, tečaj, taksa, meteorološka prognoza, menu… pojmovi su koji skroz ovladaju ovdašnjim životom i od njih se počne formatirati dalmatinsko ljeto, kao možda jedina tvornica koja unatoč svim kriznim turbulencijama stalno povećava “sirovinsku bazu” (statistike, a valjda i novčanici, i ovih dana trube onu melem-rečenicu da je u Splitu, Dubrovniku, Trogiru… gostiju toliko i toliko posto više nego lani u isto vrijeme) te pouzdano donosi – kako bi se to staromodno kazalo – kruha i (barem sezonskog) rada. Hoću reći, turizam je “in”, a (skoro) sve ostalo “out”.
Dovoljno je makar i letimično pogledati samo naš list, Slobodnu Dalmaciju, pa se uvjeriti što je nama turizam i što smo mi njemu. Ako Nadalina veli da se jaja moredu spremat na milijun načina, svaki dan se, evo, kroz medije vidi da se i o njemu, turizmu, piše, razglaba, pregovara, polemizira, analizira, reklamira ili kritizira u još više varijanti, s još više povoda i iz još više rakursa, budući da je život Dalmacije zbilja duboko infetan turizmom u najboljem i najlošijem značenju te riječi.
Nije sporno da je turizam teško pitanje – u tome se sigurno slažu i resorni ministar i vodeći profesori sa sveučilišnih katedri za turizam i teta Kate koja svoje dvi kamare oglašava uz Magistralu na komadu kartona – kao i da su njegova praksa i teorija praktično neiscrpne kategorije, pa će tako i ova Dalmovnica dotaknuti samo jedan, premda veoma važan i enormno širok segment te beskrajne “sapunice”, a koji se, u najkraćem, odnosi na bezbrojne dileme o tome kako na nekoj konkretnoj destinaciji najbolje (najuspješnije, najisplativije, najdalekosežnije…) sročiti tzv. turističku ponudu i pri tome uvažiti specifičnost svake adrese, ali i univerzalne turističke zakonitosti. Ovdje, u Dalmovnici, to se prije svega tiče Dalmacije i njezine (u zadnje doba invazivne) ponude kostimiranih povijesnih događaja i prikaza povijesnih likova “uživo”, a što je – rekao bih s dobrim razlozima i na sreću – ipak otvorilo pitanja o mjeri, dobrom ukusu i kiču u toj ljetnoj kartolini s Jadrana.
Utoliko i kao šlagvort i kao obrazloženje za tezu da rečena ponuda trapavo koreografiranih “slavnih bitaka” nerijetko iritantno bazdi na tričarije i kič, vrijedi iz “Slobodne” citirati tekst Zlatka Galla, napisan kao (umjesno) upozorenje nadležnima u turističkom Splitu da dva puta promisle o najavljenoj turističkoj “upotrebi cara” prije nego što ga u tu svrhu puste u optjecaj: “Dioklecijan se već malo ofucao po rubovima. Najprije zbog turističkog igrokaza s Priskom i neizbježnim pretorijancima koji se cijele sezone, obilato se znojeći pod plastičnim kacigama, oklopima iz ‘Turbo limača’ i ogrtačima od sintetike, na Peristilu fotografiraju s turistima.
Otrcao se i zbog legionarskih susreta bliske vrste, raznih gladijatorskih prenemaganja, ‘antičkog nogometa’ i toga-partija na kojima stradaju lancuni… Doduše, svi su oni dio istog turističkog pseudopovijesnog lažnjaka, uvjerljivog koliko i faraonski tematski blokovi u jadranskim resortima ili gusarske bitke i ‘povijesni’ sukobi Osmanlija i vitezova templara… ili milenijske pizdarije uzduž i poprijeko Jadrana, uvaljene kao nadomjestak za negdašnje fish piknike…”
Iz svega se, a preskočenog je ovdje puno više nego iznesenog, može iščitati neka vrsta poruke ovlaštenim dizajnerima naše turističke taktike & strategije – jednako onim u unutrašnjosti, gdje se naprlitani “Trenkovi panduri drvenim mačevima bore s kretenski odjevenim Napoleonovim vojnicima”, i onima “na moru” gdje iskarikirani gusari vitlaju mrtvačkim glavama, a svirepi Turci pred očima turista odvode u roblje naše kandidatkinje za miss plaže – da bi bilo vrijeme promisliti da li se takvim “spektaklima” naša povijest “oživljava” ili pak komično plastificira. Svakako, malo više kriterija ne bi došlo zgorega.
Piše: Mladen Krnić
Link na originalni članak