Iskreno, žalopojka jedne splitske agentice djeluje pretjeranom. Jer, ne treba biti posebno dovitljiv da bi se ušlo u trag glamuroznim vilama što niču po Dalmaciji i obogaćuju nam top-ponudu koja se inače guši u apartmanima i masovnom turizmu. Evidentno je da polako gazimo prema luksuznom, elitnom ili prestižnom turizmu. Vile nisu nimalo skromne, još manje jeftine, pa čudi da u ponudi nema baš ništa po mjeri bjelosvjetskih bogataša.

Zvjezdice ne pomažu
Je li možda problem u imidžu? Najnovije ankete, naime, potvrđuju da su prve poveznice na riječ “Hrvatska” turizam, sunce i more. Luksuz, kao asocijacija, uopće se ne spominje. Hrvatskom imidžu ne pomaže, dakle, ni sve više hotelskih zvjezdica, a ni visoke ambicije Hvara ili Dubrovnika.

“Mi ponudom nismo ni dotaknuli ekskluzivni turizam i oni koji dođu neće se vratiti. Zašto? Zato što se u vilama za nebulozno visoke cijene, osim ambijenta i bazena, ne nudi ništa, a od usporedive ponude u Portugalu, Španjolskoj ili Grčkoj skuplji smo na tjednoj bazi barem 2500 do 3000 eura. Sve dodatne usluge, ako su uopće dostupne, povećavaju tu razliku. Kod nas se, primjerice, samo kuhara treba platiti 1500 eura tjedno”, tvrdi spomenuta agentica.

Evo, pa usporedite...
Da visoko cijenimo vlastitu ponudu, lako je provjeriti. Čak i prije sezone rijetke su atraktivne vile u kojima se dnevni najam kreće ispod tisuću eura. Za 400 eura dnevno nude se čak i kuće u kojima se živi. Za prave perjanice luksuzne ponude, poput dvorca Martinis Marchi u Maslinici na Šolti treba izdvojiti 3400, za Centove dvore na Drveniku 3100, a za dnevni najam u Villi Ana u Jelsi 2700 eura.

Okvir sezonalnosti se mijenja pa vila Red Land u Kaštelima, preciznije Divuljama, od 1. svibnja do 30. rujna dnevno košta 2500, dok u svim danima ostatka godine za uživanje u tom prelijepom zdanju valja izdvojiti tek 400 eura manje.

Nudimo li doista (pre)malo za (pre)više. Eksploatiramo li interes za novootkrivenim “rajem na zemlji” na neodrživ način. Usporedbe radi, u Portugalu se cijeli dvorac, pet minuta udaljen od plaže, s teniskim terenima, 2500 metara četvornih vrta, privatnim kuharom, dva automobila, nudi već od 5500 eura. Ali za deset dana! Na Kreti manje od 2000 eura po danu košta cijeli mini hotel u kojemu gost ne mora brinuti doslovno ni o čemu. Ponuda je toliko maštovita da uključuje i dnevnu potrošnju struje do 500 eura.

Kuhari, sommelieri...
Poznavatelji tržišta tvrde da je naša ponuda luksuznog smještaja na razini gornje srednje klase, ali smo se cijenama, brzo, probili do samog vrha. Toliko brzo da neki već vidljivo reteriraju u zahtjevima zbog reakcija tržišta. U čemu je, zapravo, početnički problem našeg luksuznog turizma? Prvo to što lokacija uz more, kamena terasa i bazen nisu danas ono što se u svijetu naziva luksuzom.

Gosti koji su za jedno noćenje spremni potrošiti nekoliko tisuća eura žele puno više. I spremni su to masno platiti. Medijska soba s 12 do 16 fotelja i vrhunskom tehnikom, vinski podrum... visoko kotiraju.

Angažman osobnog kuhara i redovita dostava svježih namirnica uobičajeni su, traže se wellness terapeuti, osobni treneri, sommelieri, pa i frizeri i vizažisti. Bogati žele da netko brine o njima 24 sata, traže dobro i kvalitetno vodstvo i stalnu dostupnost.

Sve to moglo bi se svesti pod pojam luksuznog turizma, onog malog segmenta ukupne turističke ponude koji običnim smrtnicima golica maštu, a dostupan je tek bogatim slojevima društva. Dakle, luksuz se na suvremenom tržištu prije svega odnosi na uslugu koja mora biti iznadprosječna. I potpuno personalizirana. Gostu treba dati osjećaj važnosti, poštovanja prema njemu i njegovu (njezinu) novčaniku. Glavni trik je u tome što se gostu, koji se osjeća posebno poželjnim, ne nudi samo odmor, nego i povratak samopouzdanja.

Dnevno barem 500 €
Prvo mjerilo prestižnoga turizma je istinski neprimjerno viši izdatak za cijenu proizvoda koji kupuje. Kriterija nema, ali vrijedi pravilo da se prestižni turizam realizira kada gost potroši najmanje 500 eura na dan. A ne nedostaje hotela ili resorta gdje od gosta, s pravom, očekuju i tisuću, pet tisuća i više eura – dnevno!

Turistički sektor trebao bi razviti poseban “sluh” za ovu, najpoželjniju vrstu gostiju. Elitni ili prestižni turizam je besramno unosan, ali sramežljiv, diskretan biznis, u kojemu se uspjesima nitko ne hvali. Najbolja promocija tih proizvoda koji se niti ne oglašavaju jest WOM (word of mouth) ili usmena predaja. To je domišljat i naporan posao, koji ne dopušta ni najmanje greške. I zna za sveto pravilo - bitno je očima nevidljivo.
DRAŽEN GUDIĆ

Od Vile Chantilly do Kamčatke
U Europi je najpoznatije luksuzno odredište Vila Chantilly blizu Pariza, najam koje stoji do 42 tisuće eura na dan. Tamo se vjenčao Cristiano Ronaldo. U Španjolskoj bogati ljetuju u Marbelli ili na skrivenim točkama na Balearima. Tu su još škotski i irski dvorci, talijanski otok Capri, sjever Sardinije, u Švicarskoj St. Moritz i Zermatt, ili kakva “divlja” odredišta za adrenalinske užitke: u Kazahstanu i na Kamčatki.

Vrtoglavi ples milijardi
Luksuza je u svjetskom turizmu negdje oko jedan ili dva posto, a donosi barem sedam do osam posto prihoda. Procjenjuje se da je tržište luksuznog turizma u svijetu vrijedno oko 127 milijardi eura godišnje. Do 2022., po ovim podacima, na svijetu će biti više od 4000 milijardera, dok ih je u 2012. bilo 2198. Kao odgovor na rastuće tržište gradi se oko 460 luksuznih hotela u svijetu s preko 120.000 soba. Od toga je 253 njih na azijsko-pacifičkom području. Najveći broj luksuznih turista je iz SAD-a i čine čak oko 60 posto.

Zubakov Veladrion
Veladrion, potpuno izolirani kompleks dvaju hotela i dviju vila na površini oko 300.000 četvornih metara, u uvali nedaleko od Senja, čiji je vlasnik Pavo Zubak, gostima nudi i vlastitu luksuznu flotu plovila. Najam čitavog luksuznog kompleksa košta oko milijun kuna na tjedan. Koriste ga grupe poslovnih ljudi, a unajmitelji su bili i američki filmaši.

Link na originalni članak