Odveo me prijatelj na piće u marinu Komolac. Sjest ćemo u hlad pored bazena i ubit kasno nedjeljno popodne, gledat ljude kako se kupaju, reče.

Na suncu je ovih dana ko u pećnici, bolje je sjedit u dubokoj hladovini nego se izlagat zračenju onog ogromnog nuklearnog reaktora na nebesima. Nije ni zdravo. Nema dermatologa na ovom svijetu koji pri pogledu na madež neće spomenuti sunce. U negativnom kontekstu.

Otkad je svijeta i vijeka ljudi su bježali u hladovinu s čašom hladnoga u ruci, a onda su došli Česi i otkrili sunčanje i kupanje na Jadranu. Barem je tako zaključio slavni češki redatelj Jiri Menzel

u svom lepršavom dokumentarcu o Jadranu, dvadeset, trideset puta repriziranom na HTV-u. Mogli bi i još koji put, vrijedi pogledati. U Dalmaciji, kazao je, ne bi bilo kupanja da domoroci nisu navalili na Čehinje, a one su stalno sjedile na suncu. Od usijane pržine do mora samo je korak. Kako je kupanje samo po sebi dosadno, a i ne vide se mišići, izmišljen je picigin. Ostalo je povijest.

Avantura u četiri popodne

Rečeno učinjeno, unatoč dvojbama je li se pametnije držati er kondišna ili u četiri popodne u znoju lica svoga krenuti u avanturu. Marina Dubrovnik je krasno mjesto nedaleko od izvora Rijeke dubrovačke. I ljeti i zimi nešto puše, ili uzbrdo, ili nizbrdo, pa je malo podnošljivije nego na Stradunu. Prijatelj drži brodić u marini preko cijele godine.

Kaže da mjesta nema ni za lijeka, marina je cijele godine krcata, vez drži cijenu. Ma kakav popust za domaće, trebaš bit sretan da ga imaš. I stvarno svašta se lijepog tamo može vidjeti. Ima i obiteljskih brodica do desetak metara s motorićima do stotinjak konja, koji su nekako postali mjera bolje stojeće obitelji s dovoljno novca i vremena za uživanje na moru.

Ne tako davno ‘istranka’ od pet i pedeset bila je obiteljski san snova, ‘dalmatinka’ od šest i šezdeset znak ozbiljnog standarda, a ‘sirius’ iz velolučkog Grebena vrh vrhova, znači pošlo se naprijed. Jugo-barke postoje još jedino u tradicionalnim kvartovskim lučicama, a ni tamo neće dugo. Istjerat će ih napredak prije nego što se razgrade osmozom ili nekim drugim prirodnim putem.

Manji brodići u marini su manjina. Ima puno toga većeg od deset pa do trideset metara, s motorima od trista, četiristo, tisuću, dvije konja. Nije pristojno pitati koliko što košta, otkad smo u neoliberalnom kapitalizmu. Ali dobro, može fenomenološki, na primjer, koliko vrijedi vez godišnje? Ne može novinar bez toga podatka doći do neophodnog zaključka kako posluje naša marina.

A vrijedi tridesetak tisuća kuna za brodicu od deset, jedanaest metara, a koliko za ove veće, tko zna? Godišnje, ne mjesečno. A koliko je vezova? Preko četiri stotine.

Hm, nabere se tu lijepih para godišnje, a gdje su sve ostale usluge, vađenje iz mora, spuštanje u more, popravci, servisi. Skuplje je to dosta nego kod Rajka u Mehanici. A što bi hotelijeri dali da imaju popunjenost od sto posto godišnje? U njihovu biznisu kad prijeđeš pedeset posto, možeš se lupati nogama u presvijetlu od sreće.

Turci će nas naučiti nautici

Nautika je svijet za sebe. Pokojni Veljko Barbieri nacrtao je mobilnu, pontonsku marinu pred dubrovačkom starom lukom za 15 velikih i 30 malih brodova. U proljeće se pontonski vezovi dotegle i privežu, a najesen odvežu i otegle. Cijena veza, koliko god staviš, malo si stavio za pogled na Lokrum, Svetog Ivana, Porporelu, Peskariju, Lazarete, gdje bi bila recepcija.

Za koliko bi se ta investicija isplatila, pitao sam autora, a Veljko je ko iz topa odgovorio: Za jednu sezonu.
Barbieri je (uz punu potporu države) za godinu i pol dana izgradio devetnaest marina od Istre do Dubrovnika i udario temelje.

U to ime, njegovo ime treba ponijeti prva marina izgrađena u Hrvatskoj, ona u Slanome. Kako izgleda, to će se omanje privezište graditi dulje od onih devetnaest. Hoće li biti završeno pred izbore ili kasnije, ne zna se. Zašto je najbolje more za nautičare na svijetu zapelo na istom broju vezova kao prije trideset godina. Što se čeka? Turke da uđu na guzove? Da, već imaju devet posto, samo je pitanje kad će preuzeti sve.

Ako su nas, kaže Menzel, Česi naučili kupanju, Turci će, sve su prilike, nautičkom turizmu.

Piše: Antun Masle
Link na originalni članak