Prisjeća se naša 24-godišnja sugornica kako je krenula u ugostiteljske vode dok je još bila srednjoškolka koja je pohađala Srednju tehničku prometnu školu.

- Počela sam raditi kao konobarica sasvim slučajno, najprije sezonski, da zaradim koju kunu preko ljeta za džeparac.

Došla mi je prijateljica na razgovor za posao, ja sam bila s njom i pitala mogu li i ja radit. Tako sam počela. Kad si mlad, ništa ti nije teško, imaš volje za sve i nije te briga što će drugi reć. Kad sam došla, ništa nisam znala, ni tacnu držat. No, naučila sam posao, gledajući kolege kako rade pa je sve došlo na svoje – prisjeća se svojih početaka Anita.

Sedam godina kasnije, još uvijek radi u istom kafiću, samo što joj danas tacna u ruci stoji kao da je rođena s njom, izvještila se u slalomu između stolova, samouvjerena je i ležerna u komunikaciji.

- Mislila sam nakon završene srednje škole upisati neki fakultet, ali, priznajem, bila sam lijena. Stalno sam sebi govorila “dogodine ću”, pa tako svake godine isto i, evo prošlo je već sedam godina da sam ovdje. Nekad mi dođe da dam otkaz kada netko od gostiju bude bezobrazan, a nekad sretneš zaista divne ljude, zbog kojih zaboraviš sve ružno što si prije doživio. Tako je to u poslu, no bitno je da ti trenuci brzo prođu i onda samo nastaviš dalje – priča nam Anita.

Primjećuje kako su u zadnje vrijeme ljudi postali puno nervozniji, nemaju strpljenja. I da, ostavljaju manje manče,

- I ja i moji kolege poludimo na te nervozne mote i mahanje rukama, a vide da smo svi u totalnoj gužvi i strci. Svi hoće sve odmah. Meni ne pada napamet tako se ponašat kad ja sjednem negdje popit kavu. Neki dan sam čekala 20 minuta na konobara i šta onda? Rekla sam, nema problema, samo pomalo, kad stigneš, dobro stigneš. Mislim, čemu žurba? Ali, šta ću, kad se to dogodi, izjadam se kolegama i idem dalje, nema druge – smije se Anita dok s nama pije drugu kavu kako bi se pripremila na svoju smjenu od 9 do 17 sati.

Ta je, veli, ljeti najgora – dođeš i odeš sa suncem, tehnobeton prži nesmiljeno, a ti si stalno na nogama.

Doduše, priznaje nam da ni gostima na štekatu nije bajno na vrućini.

- Samo traže vode! Da im na stol stavimo bačvu, ne bi im bilo dovoljno. Znaju nam i nakon što popiju doći u šank i tražiti još 5-6 čaša. Skužili su, odnosno rekli su im turistički vodiči da je kod nas u Hrvatskoj voda iz špine pitka.

Možeš im zaboravit donijeti kavu, neće dizati paniku, ali vodu ni slučajno! – priča nam Anita.

Nagledala se, dakako, i situacija kada gosti popiju koju previše, no nikad nije bilo većih problema.

- Stranci, kada se napiju, u pravilu nisu neugodni, nisam imala nekih incidentnih situacija. Upozoriš ih da ne viču i da se smire, i u pravilu te poslušaju – kaže.

Ono što je noćna mora svakog konobara je situacija kada se mušterije dignu, a ne plate račun.

-E, tada mi dođe da bacim tacnu i dam otkaz! Manjak u kasi, naravno, plaćaš iz svog džepa i to je svakome najgora situacija – priznaje naša sugovornica i prisjeća se, kad već govorimo o bacanju tacne, kako je nedavno zapela za pult i rasula sve po podu.

Događa se i to, sve u rok službe.

Talijani i Francuzi su joj najzahtjevniji gosti koji sve žele prije svih i uvijek imaju posebne prohtjeve. Zato su, kaže, Amerikanci, Australci i Novozelanđani cool - sve im paše.

- A domaći?

-A, šta da vam kažem, Splićani ko Splićani, malo grintavi, malo ležerni, kako koji dan. Kao i mi, uostalom. I konobari su samo ljudi, nekad smo bolje, nekad lošije volje. Mada, moram primijetiti kako su naše Splićanke uvijek dotjerane i uređene, za razliku od nekih strankinja, kojima nije važno kako izgledaju. Kao da su u nekom drugom svijetu – veli.

Pitamo je za kraj ima li kakav savjet za mlade koji tek uče za ovo zanimanje.

- Posao konobara nije lak, i mislim da u konačnici i nije na duge staze. Bilo bi zaista super kada bi svi oni radili u struci, ali s obzirom kakva nam je država, ima nas previše u svemu – zaključuje Anita.

Piše: Nikolina Lulić
Link na originalni članak