Moram vam odati malu tajnu - moje krsno ime je Dora, ali kako sam imala vrlo modernu i hipi kumu Višnju, koja je mojim roditeljima rekla da će jednog dana svijet postati globalno selo i da ću ja postati svjetska žena, od imena Dora nastalo je Doris. 

Hvala ti, kumo, jer svijet je doista postao globalno selo, no jesam li ja svjetska žena, mmm, ne znam baš, možda jesam jer sam udana za stranca. No meni se sviđao onakav svijet - malen i intiman. 

Svoje krsno ime nisam dobila po Šenoinoj Dori Krupićevoj, kao što svi misle, nego po našoj slavnoj hrvatskoj pijanistici Dori Pejačević koja je podrijetlom iz Našica. Naime, moj je tata pravi Slavonac i svi moji bratići, sestrične, tetke, stričevi su pravi Slavonci, pa je i moja polovica slavonska. Zato moja posebna povezanost s Dorom Pejačević oživi svakog prosinca. 

Jedva čekam nakon Martinja, kolinja i jesenskih berbi, netom prije božićnih blagdana, utrpati svoju obitelj u auto i krenuti put ravnice. Uglavnom već nakon Virovitice osjeti se oštri slavonski ledeni vjetar, no nigdje u blizini nema visoravni ni brežuljka koji bi pružili kakav-takav zaklon, a potom nam se pred očima ukaže Papuk i zubato sunce koje ga obasjava te mi tada zaigra srce jer znam da smo blizu mojih Našica. 

Svaki put pozdravim svoju prijateljicu Doru te uživam u njezinu dvorcu i parku pokrivenom snijegom. I svaki put mi bude malo žao što su i moje Našice postale dio toga globalnog sela. Jer nekada nije bilo tako… Nekada sam jedva čekala ljetne praznike te bih, kada bi u Zagrebu postalo jako dosadno, otišla u posjet svojim bratićima i sestričnama te bismo se šetali do obližnjih našičkih ribnjaka, penjali se na obližnja brdašca i uživali u pogledu na vinograde koji su ih okruživali te bili toliko veliki da im se nije vidio kraj. 

Kako su se moje Našice razvijale, tako su vinogradi nestajali. Danas moram potegnuti do Kutjeva, Đakova, Orahovice ili Feričanaca kako bih ugledala niz beskrajnih trsova koji se protežu po zlatnoj ravnici i blagim slavonskim visoravnima. 

Znamo da je područje Slavonije najkvalitetnije, a i najstarije vinogradarsko područje, i to još od rimskog doba i 3. stoljeća kada su baš Rimljani donijeli vinovu lozu u slavonsku ravnicu. Tu možemo naći neke od naših najstarijih sorti. Na području Kutjeva su to klikun bijeli, klikun crni, ružica crvena, graševina i traminac, a na području Orahovice i Našica nalazimo sorte kadarke, beline stare, plemenke, dok se na području mikro regije Feričanci prostiru nasadi prekrasne frankovke crne. 

Eee, frankovka... Ma želim vam otkriti još jednu tajnu. Volim vinograde tijekom svih godišnjih doba, ali doživjeti ih zimi, onako ogoljene, gaziti po dubokom netaknutom snijegu između redova trsova i uživati u toj tišini koja je zapravo toliko zaglušujuća neopisivo je umirujuće. A nakon takve šetnje nema ljepšeg nego zavući se u vinski podrum te uz otvoreni kamin i miris drveta uživati u njoj - našoj velikoj frankovki. A na stolu uz nju pašu same slavonske delicije. O kulenu i njegovoj seki znamo sve, a tu su i kuhana govedina s hrenom, fini riblji paprikaš ili prženi šaran s palentom, pa onda štrudl od sira ili jabuka i salenjaci te opet frankovka. Uz prekrasnu frankovku padaju sve zavjese te više nema pravila, samo uživancija. A uz nju me vežu lijepa sjećanja, uglavnom povezana sa slavonskim svadbama koje još traju tri dana i sve sam ih preživjela pa zato mogu i posvjedočiti o tome. 

Slavonija je moja škola, tamo sam se prvi put susrela s vinom i cijelu priču počela doživljavati ozbiljnije, i to kod starih vinskih majstora koji su i danas stupovi te scene. Zato me veseli što postoji taj mladi naraštaj koji starijem mrsi račune. Mladi vinari i, ono što me iznimno veseli, mlade vinarke koji hrabro kroče naprijed i stvaraju neku novu graševinu, neki novi rizling, neki novi rizvanac, neku novu frankovku… 

I na kraju vam moram odati još jednu tajnu, a to je da bih u svojoj vinoteci najradije puštala bećarce, šokačke pjesme i tamburice umjesto jazza i bossa nove po cijele dane. A našim bi kupcima na stol stavila prave masne slavonske čvarke, kulen i seku, pravu slavonsku zimnicu i slaninu. Sve bismo to zalili mirisnom velikom frankovkom i jamčim da bi bio “full house” (pssst, samo da me ne čuje moja bolja polovica). 

Uživajte u slavonskim vinima i delicijama, vjerujte mi - nije teško!

Crvenorubinske tamne i kompaktne, gotovo neprozirne boje. Buke obilježavaju slatki začini i čokolada, sušeno bilje, minerali, zrelo te ukuhano domaće tamnocrveno i plavo bobičasto voće. Note vanilije i dima dolaze od pravog slavonskog hrasta. U ustima slankasto i s dobrom kiselosti, gorkasto i s herbalnom nijansom te suho. Završetak je voćni, pomalo herbalni i mirodijski. Pravo vino za odležavanje i starenje. 

Feravino Frankovka Miraz 2013 

Vino rubinskocrvene boje s purpurnim odsjajem. Miris je tipičan sortni. U pozadini osjećamo vaniliju, papar i tamnu čokoladu. Okus je intenzivan i dugotrajan. Naslućuju se arome šipka i brusnice te sirupa od višnje. U retro okusu pojavljuje se nota zadimljenosti i prigušena džemasta voćnost. 

Pinkert Graševina 2015 

Graševina zelenkasto-žućkaste boje, prekrasnog otvorenog mirisa na bijelo cvijeće i agrume te lagane note meda, ima skladnu svježinu i ugodnu kiselinu. To je vino za svaki dan.

Piše: Doris Srpek