Godine 1965. kombinat „Sljeme“ otvorio je istovremeno Vitićeve motele u Trogiru, Biogradu i Rijeci

Gradnja Jadranske magistrale, od pripremnih radnji 1955. do otvorenja 1965. godine, zauvijek je izmijenila prostor hrvatskog priobalja. Već iduća godina kroz časopise „Turističke novine“ ili „Turizam“ bilježi više nego udvostručenje broja turista koji su novom prometnicom posjetili obalu; turizma koji će od tada pa na dalje ostati glavni zamašnjak razvoju obale. Cesta se prostirala prirodnim resursima bogatim obalnim prostorom, a putovanja kroz krajobraz su prezentirana kao serija izmjenjujućih vizualnih podražaja, koja su se konzumirala prolaskom kroz prirodne ljepote ili obalne gradove i manja mjesta. Ako se uzme u obzir da su dva popularna objekta želje toga vremena bili automobil i televizor, nimalo ne iznenađuju očekivanja kojima je „magistrala uz sebe trebala akumulirati u čitavoj svojoj dužini prostiranja sadržaje, ne bi li se stvorio svojevrsni ”kontinuirani” grad.“ I ona da sa „psihološkog i estetskog stanovišta Jadransku cestu treba oblikovati kao jedan dugometražni film, koji će biti prikazivan putnicima na ekranu automobilskog stakla, u kojemu će oni za čitavo vrijeme vožnje savršeno uživati.“ Obalna cesta je prvi put dotadašnje fragmente prometnica povezala u putanju, koja je oblikovala i poseban fenomen automobilskih karavana, kojima je iskustvo tranzita, prezentirano kao istinsko iskustvo putovanja. Automobil je bio statusni predmet i simbol slobode pa se na obitelji koje su posjedovale automobil gledalo kao na one koje gaje moderne nazore. Arhitektura ih je samo trebala udomiti u novom tipu, onom motela.
Osim prenoćišta, za motele je uobičajena bila ponuda i auto-servisa, benzinske stanice, restorana, auto-kampa itd. Cijene su u motelima bile osjetno niže nego u sličnim objektima te vrste, a sličnost i ujednačenost motela u sustavu ponude, garantirao je i razinu pružanja usluge posjetiocu.

Godine 1965. poljoprivredni industrijski kombinat „Sljeme“ otvorio je istovremeno motele u Trogiru, Biogradu i Rijeci. Uz motele, „Sljeme“ je posjedovalo i sedam „ekspres-restorana“ koji su nudili vlastite proizvode, a cijenom bili među najjeftinijima u zemlji. Ne iznenađuje investicija „Sljemena“ u lanac motela. Uzor pojavi treba tražiti i u geografski bliskoj Italiji, gdje su uz Autostrade, prehrambeno industrijske kompanije, uobičajeno podizale motele kako bi osigurale prodaju svojih proizvoda (npr. Motta, Pavesini, itd.). Te su kompanije poslovale po nižim cijenama te uz motele su gradile i druge vrste ugostiteljskih, trgovačkih i servisnih zgrada, kao što su „snack-barovi“, autokampovi, servisne i benzinske stanice. Njihova isplativost nije počivala na njihovom individualnom rentabilitetu, već upravo na postojanju tog lanca motela, koje su uglavnom koristili strani turisti, dok prosječan broj zadržavanja u njima nije bio duži od svega jednoga dana.
Ivan Vitić, rođeni Šibenčanin i autor motela, ujedno je i sam vozio Alfu Romeo i bio gorljivi i temperamentan ljubitelj vožnje i potvrđeni ljubitelj automobilizma. Svoj prvi projekt, koji će postati predložak za tip, izradio je 1962. godine za investitora u Trstu. Za potrebe kombinata „Sljeme“ korišten je tršćanski projekt, premda bitno smanjenog opsega i broja različitih elemenata. Od cjelokupnog sljemenskog programa izgradnje motela povjerenih Vitiću (njih pet: u Umagu, Primoštenu, Biogradu, Rijeci i Trogiru) izvedeno je njih tri, iako je „Sljeme“ još posjedovalo motele primjerice u Karlobagu i Delnicama.

Cijeli članak pročitajte ovdije