Dugo već po gradu potiho ide priča kako je Poreč izgubio sav davno stečeni primat u hrvatskom, ali što je još bolnije i u istarskom turizmu. Kuloarski meštri vade kosture iz ormara i govore: Znaš, ma lapalo se i onda, "pa vidiš di je onaj napravio kućerinu" ili "vidi što je sve napravio, a doš'o je u grad k'o goljo"... ali onda su nekim čudom imali svi, upravo dovoljno da zadovoljno popune svoj horizont očekivanja! I možda nije baš točno da se onda živjelo na stranjskim kreditima, možda tek na kreditima koje su stranci dizali da bi došli špendati šolde puli nas! Tzv. "državne firme" bile su pokretači proizvodnje i gradnje, ljudi su se ponašali maksimalno odgovorno prema svom poslu ili biznisu, crnčili se od jutra do sutra, ali su – što pak zvuči totalno nevjerojatno – manje davali državi (onda čak 5 puta većoj) i raznim paradržavnim, pararepubličkim i uopće parafiskalnim vampirima: isisavačima krvi, prodavačima magle!
Nekad se do Poreča dolazilo puno teže, to je istina, ali je isto tako istina da se i puno teže odlazilo – sad ti gost za dva-tri dana vidi sve od "brojne" ponude i zdimi dalje, dosadno mu!

Poreč je kažu postao tek pristanište s koga isplovljavaju brodovi za Veneciju i s čijeg kolodvora odlaze brojni busevi za Sloveniju! Prolazna self-servis kuhinja, štandovi uz rivu i fast-foodovi – to su novovjeki pokretači porečkog turizma. "Marke" odavno ne žive ovdje, najbolje ide prodaja kinča, znate što je "kinč" – to vam originalni kič iz Kine!
Dok su ranije naši istarski susjedi zavidno gledali ili bar zamišljali kako su porečki ugostitelji i obrtnici nosili pune crne smetlarske vreće love predati u SDK (nekadašnja FINA), danas je situacija nemalo drugačija!
Tako je Poreču Rovinj preuzeo zabavu, Umag i Medulin lapili su mu sport, Novigrad mu je preuzeo kulturu, Pula povijest, pa se čak umiješala i bezobrazna "unutrašnjost" koja je sebi munula iće i piće, pardon, gastronomiju i enologiju! I naravno da je car onda ostao gol, tek skrušenim i sasušenim pjegavim smokvinim listom prazne Žatike i punih trgovačkih centara, ne može više sakriti svoju smrznutu i stisnutu sramotu!

Prošli su tjedan u Poreču bile organizirane i provedene nekolike što javne, što tajne rasprave o ovdašnjem turizmu!
Najprije su bedeemovci organizirali samozatajnu tribinu pod nazivom "Turistički Poreč kakvog želimo", no o njoj ćemo dobiti službeno priopćenje kad ga organizator složi, pa ćemo o tom, potom... a onda je i porečka TZ imala Skupštinu!
Naravno, Skupština TZ našeg grada ozbiljna je stvar, tema joj je bila budžetiranje 2014. godine. No ni to nije odisalo nikakvim neočekivanim novostima... naime, već su danima prije skupštine galebovi po trgu gakali o nekih 12 milijuna budžeta od kojih nešto manje od četiri idu na gradske programe, a od ta četiri (Pero, sine, rekao sam četiri, a ne sestri!) jedan cijeli ide na organiziranje fešte grandioze za otvaranje turističke sezone 2014. negdje na prostranim bespućima Peškere, po uzoru na ono kako to rade na skijalištima, a možda i na sanjkalištima obzirom kako smo se dobro (na)sanjkali i skijali prošlu sezonu! Za tu se feštu navodno ima dovesti neko ime koje će konkurenciju dotući do nogu... razmišljao sam tko bi to mogao biti: Mendela je nedavno umro, Angela baš više ne lajka Hrvatsku, Putin je u to doba u lovu na medvjede... a i ta ćirilica, ostaje još Obama! Možda on? Tko zna! Uglavnom, od preostala skoro tri milijunčića pola ide na sportske, kulturne i svekolike druge raznobojne manifestacije na koje dolazi jaaaako puno ljudi pa isti uglavnom spavaju po hotelima... naravno "našim"... ma vidi vraga!
I onda konačno, kad još prije toga oduzmemo sve druge troškove za plaće, putovanja, sajmove, zajmove, tiskovine, oglase i proglase, putere i kompjutere, dođosmo i do one posljednje brojke novčića, negdje malo preko milijunčića (što vam dođe tek nekih 10% budžeta TZ Poreč), koji u najoptimističnijim varijantama, velikodušna TZ podijeli po nekom samo njoj znanom vrhunaravnom kriteriju između uzgajivača ljubičica, indijanaca, prijatelja i znanaca, sakupljača modela oldtimera i plišanih medvjedića, ljubitelja pikada i ispušnog smrada, stručnjaka od malvazije, plahih šjora i vjetra s mora, slagača pazli, rješavača sudokua, zapišavača ulica, ribiča bez ješke, jezikoslovaca bez griješke, ludih šeširdžija i jahača rumene kadulje, rudara, folkloraša, polentinih razmazivača, golfera, skejtbordera, vozača brmbrmića, konduktera iz vlakića i puhača zrakića, narodnjaka, džezera i svih ostalih vezera... e tu smo mi svoji na svom!
Čak govore kako i nekakva "sitna" lova od četvrt milijunčića ide i za HAHAO, za promidžbu olimpizma u Poreču, ma što to kome značilo, dođe mi da se ishahaoziram od muke direkt ispred najvećeg živućeg hrvatskog športaša svih vremena – Antuna pl. Vrdoljaka de Coubertina!
Kad sve podvučemo najjednostavnije je konstatirati kako je "operacija opet uspjela, ali pacijent je i dalje prilično mrtav!"