Svjesna iznimne važnosti i utjecaja Dalmacije na europsku kulturu, Splićanka, dr. sc. Ana Šverko, znanstvena suradnica u Institutu za povijest umjetnosti - Centru Cvito Fisković u Splitu, prihvatila se zanimljiva projekta koji će ovo naše podneblje prikazati u novom, još sjajnijem svjetlu, posebice Dioklecijanovu palaču.
Voditeljica ste projekta Dalmatia-a destination of the European Grand Tour in 18th and 19th century. Pretpostavljam da nije riječ o biciklističkoj utrci. O čemu je riječ i do kojih rezultata ste stigli?
Mladi aristokrati

- Pa svakako je riječ o ‘velikom putovanju’. Ideja Grand Toura, odnosno prakse izravnog upoznavanja s europskom kulturom doživjela je vrhunac u osamnaestom stoljeću. Među mladim je aristokratima kao nastavak klasičnog obrazovanja bila moda posjetiti Pariz, Veneciju, Firencu i nezaobilazni Rim.
Bilo je to doba velikih arheoloških otkrića antičkog svijeta i prihvaćanja jezika antike kao idealnog izraza u umjetnosti. Ta su skupa, višegodišnja putovanja dugo bila privilegij više klase koja je odgajala antikvare i mecene, no s pojavom prosvjetiteljstva postaju presudna za umjetnike i znanstvenike, pa Grand Tour tako dobiva sve naglašeniju literarnu i umjetničku notu.

Premda je fokus putovanja bio Rim, istraživanje antičkog svijeta proširilo je područje Grand Toura na druge dijelove Rimskog Carstva, među kojima je važno mjesto zauzimala Dalmacija. Grand Tour je divna tema, istražuje se na mnogim svjetskim institutima i sveučilištima, i kad smo shvatili da je Dalmacija u tim istraživanjima redovito zanemarivana, odlučili smo posvetiti znanstveni projekt mapiranju Grand Toura u Dalmaciji i istraživanju umjetničkih tragova koji su nakon onodobnih posjeta Dalmaciji nastali.
Tko su članovi istraživačkog tima, kako će se odvijati projekt i što očekujete?
Sjajan tim stručnjaka

- To je projekt Instituta za povijest umjetnosti u čijem sam splitskom Centru Cvito Fisković zaposlena. Radi se o trogodišnjem uspostavnom istraživačkom projektu koji je počeo 2014. godine pod pokroviteljstvom Hrvatske zaklade za znanost, a okuplja tim mlađih znanstvenika. Dalmacija je iz dva osnovna razloga bila važno odredište europskog Grand Toura 18. i 19. stoljeća: kao vrelo antičkih oblika, ali i kao gotovo nepoznat kraj koji potiče prosvjetiteljsku čežnju intelektualaca za otkrivanjem i upoznavanjem svijeta. Projekt je posvećen Dalmaciji, no ujedno i fokusiran na Dioklecijanovu palaču kao zasigurno najsnažniji magnet koji je privlačio grand-turiste.

Cilj nam je prvi put sabrati sva poznata djela onodobnih putopisaca i umjetnika i interdisciplinarno ih analizirati i vrednovati. Vjerujemo da ćemo tako pružiti što cjelovitiji uvid u utjecaj Dalmacije na razvoj europskog klasicizma i romantizma, a ponajviše ukazati na baštinjene vrijednosti ovog slojevitog prostora koje su nekada bile tako predano bilježene. Zato tim, u kojemu svi sjajno surađuju, čine komparatistica književnosti Cvijeta Pavlović, povjesničar Josip Vrandečić, povjesničarka umjetnosti Irena Kraševac, teoretičar arhitekture Ivo Čović i ja kao povjesničarka arhitekture, ali i dvije mlade doktorandice: povjesničarka umjetnosti Iva Raič-Stojanović i arhitektica Ivana Vlaić.

Naši su konzultanti Flora Turner-Vučetić, Joško Belamarić i Pierre Pinon, redom istaknuti povjesničari umjetnosti. Ivo Čović, inače profesor na milanskoj Politehnici, koji je pružio izniman doprinos već kod same prijave projekta, dodatno nas je zadužio jer je timu priključio dizajnera Damira Gamulina koji je pak projekt najprije sam prepoznao, dao mu zatim izvrstan vizualni identitet i tako uvelike pomogao njegovu međunarodnom prepoznavanju. Naime, puno znanstvenika iz cijelog svijeta nam se javlja i nudi mogućnosti suradnje referirajući se na naše mrežne stranice i druga izdanja.
Projekt je, znači, doveo k nama neke strane znanstvenike. Kako nas drugi vide? Brinemo li, po njima, dovoljno za svoju baštinu?
Očuvati suštinu grada

- Projekt je već tijekom prve godine doveo brojne inozemne znanstvenike u Split. Među njima su kustosi svjetskih muzeja poput Valerya Shevchenka iz petrogradskog Ermitaža i Frances Sands iz sir John Soane’s muzeja u Londonu, profesor John Pinto s američkog Sveučilišta Princeton, Heather Hyde Minor sa Sveučilišta Illinois, i mnogi drugi.

Do sada smo u sklopu projekta uz niz javnih predavanja, znanstveni kolokvij i studentsku radionicu, organizirali i međunarodne konferencije. Prvu lani u studenom, posvećenu Grand Touru i Dioklecijanovoj palači, a drugu ovog svibnja, posvećenu Dalmaciji u kontekstu Grand Toura, organiziranu u sklopu tjedna znanstvenih i stručnih događanja Centra Cvito Fisković pod zajedničkim naslovom Discovering Dalmatia, za koji se nadamo da će, nevezano uz ovaj projekt, postati tradicionalan.

A kako nas danas vide oni koji se bave ‘onima’ koji su nas posjećivali nekada? Pokušali smo im pružiti uvid u Palaču u cjelini - ne samo kao prostor determiniran antikom, kako se ona danas prezentira, već i kroz posve anonimne dijelove koji ne čine u manjoj mjeri njezin sastavni dio. Poželjeli su se vratiti, što i jest smisao posjeta nekom mjestu - osjećaj da je puno toga ostalo neviđeno, i da treba doći opet. Mislim da se prava briga za baštinu ne krije u održavanju pojedinačnih spomenika, što je naravno, nužno, ali ne i dovoljno. Treba brinuti o očuvanju suštine grada, a to je proces koji je unaprijed osuđen na nedovršenost, i treba ga stalno razvijati i njegovati.
Konkretno, splitski ogranak Instituta za povijest umjetnosti omogućuje nam da brinemo o baštini istraživanjem, edukacijom i znanstvenom suradnjom. Zasigurno svi mi koji surađujemo i vjerujemo u poboljšanje svijeta putem kulture i umjetnosti dijelom živimo u utopiji. Ali da parafraziram čuvenog američkog povjesničara urbanizma Lewisa Mumforda, u onome o čemu sanjaju ljudi naposljetku i žive. I znanstveni je projekt neka vrsta sna. Ali mislim da projekt uistinu ima smisla ako se taj san može pretočiti u stvarnost. Mumford utopije drži stvarnima, jer iza njih ostaju konkretni rezultati: građevine, knjige ili neki drugi znakovi, i svjedočimo im dok svakodnevno nastaju u našim glavama. Nikad nećemo dosegnuti krajnje točke kompasa, niti ćemo živjeti u utopiji, ali bez te magnetske igle ne bismo mogli razborito putovati.
Dijalog starog i novog Splita

Naziv projekta je prilično ‘turistički’. Hoće li se on moći uklopiti u sadašnje trendove na neki način?
- Projekt bi posredno zasigurno mogao biti koristan za našu turističku strategiju. S obzirom na to da rekonstruiramo priču o Dioklecijanovoj palači u doba Grand Toura, kada se u tada malom, baroknom Splitu boravilo po nekoliko tjedana da bi se doživio, ali i o cijeloj Dalmaciji koja se nekad posjećivala i bilježila na puno sofisticiranjiji način, logična je pretpostavka da bi i trebalo pokušati prezentirati Dalmaciju kao prostor sa slojevitom baštinom koju nije moguće sagledati kroz kratke posjete, kako se ona danas uglavnom nudi.
Kulturni turizam kakav Dalmaciji neupitno pripada, podrazumijeva da najprije sami trebamo upoznati i cijeniti svoju baštinu i ponuditi turistima da se uklope u naš način života. Masovni turizam je dugoročno pogrešan odabir. Niti će turisti otići bogatiji istinskim iskustvom, niti će mjesta od njih profitirati koliko bi mogla, pa čak ni materijalno.

Kako i sami kažete, jezgrom vlada turizam. Stanara je sve manje, apartmana i restorana sve više, kulturna ponuda unutar centra je prilično skromna... Kako sve to pomiriti i izvući ono najbolje za grad, njegovu baštinu, ali i ljude koji ga čine ?
- Angažiram se oko tih problema onako kako mogu najviše dati. Ove godine će biti objavljena moja knjiga posvećena Dioklecijanovoj palači u kontekstu grada, pod naslovom ‘Grad (ni)je kuća’. O dijalogu između staroga i novoga Splita. Osim toga, sudjelujem kao vanjski suradnik na kolegiju Istraživanja u urbanom planiranju za studente splitske arhitekture, uz izuzetne stručnjake Sašu Begovića i Dražena Pejkovića, te ne manje vrsne asistente Ivanu Vlaić, Hrvoja Bartulovića i Ivana Jurića.
Zajedno smo u sklopu ovog projekta organizirali u svibnju sa profesoricom Anči Leburić i psihologinjom Nelijom Rudolfi studentsku radionicu (De)mapiranje Dioklecijanove palače, sa studentima arhitekture i sociologije, u kojoj smo kao osnovnu premisu postavili očuvanje rezidencijalnog sloja Palače kao vitalne snage koja je Palaču i očuvala, i koja je i danas čini vrijednijom od puke prazne povijesne školjke.
Osim toga, kad ste već spomenula bicikle na početku, ujesen će biti publiciran i zbornik studentskih radova koje u sklopu spomenutog kolegija produciraju naši studenti od 2012. godine na ovamo. Oni svaku pojedinačnu ideju problematiziraju u kontekstu čitavog grada, pa će tako uskoro javnosti biti predstavljeni projekti među kojima je i onaj iz 2013. godine, koji nudi mrežu biciklističkih staza za čitav grad.

Grad Split još uvijek nema definirane smjernice što želi s Palačom. Famozna strategija još se čeka. U kojem smjeru mi zapravo idemo, znamo li uopće što želimo? Koliko su mladi znanstvenici uključeni u ove procese koje, na koncu, kroji politika?
- O Palači ne možemo razmišljati izvan konteksta grada. Pritisak masovnog turizma na povijesnu jezgru nagašava problematičan odnos centra i periferije i suočava nas s problemom fragmentacije Splita. Policentričnim tretmanom prostora između centra i periferije može se stvoriti razgranata urbana struktura koja bi omogućila da se identitet Splita ne zadržava na plošnom kvazipovijesnom identitetu nego da međusobno povezane raspršene urbane točke zajedno grade dinamični, živi identitet grada. Što se tiče same strategije, važno joj je prići kao dokumentu koji je stalno otvoren za usavršavanje.
Jer, kako kaže Jacques Derrida u predivnom eseju ‘Generacije jednog grada’, posvećenom Pragu, za urbano je planiranje katastrofa ako se svi problemi žele iscrpno razriješiti u vremenu jedne generacije.
Urbanistički procesi se trebaju odvijati unutar odnosa između politike, struke i javnosti. Izuzetno je važno da se javnost sve intenzivnije uključuje, a to se u Splitu i događa. Mislim da bi snažnija edukacija na području urbanističkog projektiranja mogla postupno dovesti do formiranja Instituta za urbanističko projektiranje kao središnje platforme za okupljanje interdisciplinarnih stručnjaka posvećenih kvalitetnom razvoju i očuvanju grada, prvenstveno njegova javnog prostora.
Tu bi se mogle razvijati potrebne smjernice i strategije, poticati istraživanja, diskusije sa strukom jednako kao i diskusije s javnosti te razmjena međunarodnih iskustava, sa sviješću da se radi o procesu koji traži stalni stručni i društveni angažman i otvorenost za promjene.

Piše: Merien Ilić
Link na originalni članak