Dvorac Erdody, Kerestinec

Gradnju pitoresknog dvorca nadomak Zagreba započela je 1576. godine obitelj Erdody u današnjem naselju Kerestinec (grad Sveta Nedjelja) kao svojevrsnu zamjenu za svoj dotadašnji dvorac na brdu iznad Okića.
Prvotni izgled dvorca na žalost nije poznat jer je kroz povijest prošao brojne požare i nekoliko potresa (od koji je je najjači zadesio cijelo područje 1880. godine). Dvorac je nadograđivan i uređivan u 18. i 19 stoljeću, a temeljitu obnovu doživio je početkom 20. stoljeća, te ga možemo nazvati vrhunskim primjerom renesansnog kaštela sa elementima utvrde.
Dvorac Erdody u Kerestincu danas je spomenik kulture 1. kategorije, ali ni to nije utjecalo na njegovo trenutno derutno i zapušteno stanje u kojemu se nalazi (travanj 2018. godine).
Sam dvorac danas je jednokatna povišena građevina četverokutnog tlocrta sa cilindričnim kulama.

Kroz povijest dvorac i njegova okolica imali su značajnu ulogu za život i razvoj Hrvatskog puka, najraniji događaji povezani uz dvorac datiraju iz 1573. godine kada se vodila velika seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca, a jedna od brojnih bitaka odvijala se upravo podno zidina ovog dvorca.
Dvorac je 1938. godine također bio središte još jedne seljačke bune, ovog puta Hrvatski seljak pobunio se protiv srpske represije, a bunu je drakonskim kaznama ugušila jugoslavenska žandarmerija prodorom u dvorac Erdody gdje su pobunjeni seljaci zatražili zaštitu.

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske dvorac je postao časnička škola koju su polazili najistaknutiji časnici tadašnje države. Za vrijeme jednog od posjeta ovom vojnom učilištu tadašnjeg poglavnika (naziv za predsjednika države u to vrijeme) dr. Ante Pavelića napravljen je i filmski zapis koji prikazuje odlično stanje samog dvorca u to vrijeme.
Za vrijeme NDH dvorac Erdody u Kerestincu također je kasnije služio i kao (ratni) zatvor, a tijekom tih nesigurnih godina u njemu većinom u pokušaju bijega ili sabotaža stradali su mnogi mladi intelektualci koji se nisu slagali sa načelima ondašnje Hrvatske države.
Po završetku drugog svjetskog rata, zatvor je prvotno korišten kao (po)ratni logor za neprijatelje nove (jugoslavenske) države gdje su stradali brojni Hrvatski domoljubi i bivši neprijatelji za vrijeme rata koji je u to vrijeme već završio.
Nakon (po)ratnog logora u dvorac se smješta takozvana JNA, a po stvaranju nove Hrvatske države u dvorac ulazi i koristi Hrvatska vojska.

Nakon što Hrvatska vojska napušta dvorac isti je trebao poslužiti kao središte kulturnog života, ali postao je napuštena „povijest“ dobrim dijelom i zbog straha kod pojedinaca od pronalaska ostataka žrtava jugoslavenskog terora koje su navodno zakopane u masovnim grobnicama u okolici dvorca.