Izašao je dlakavi mališan gazdi iz auta. Maločas su stigli na otok Rab, i odmah na kupanje. Dosta mu je trajekta, ondje ima za šnjofkati, ali je i jako vruće. Vidio je, čim se zaletio prema plavome moru, naš pas-kupač i veliku plavu kućicu za pse. Ali divovsku, kakvu nikad nije vidio. Protrčao je kroz pseće igralište, skočio kroz gumu, sjurio se niz klackalicu, odradio brzi slalom i trk u more. Kad se okupa, sjest će kraj svog vlasnika, na ručnik ispod suncobrana, a tek onda kreće gušt pseće pivo, čips, ako želi i pseći sladoled.

Ovo je plaža za vlasnike pasa. Monty’s Dog Beach Bar. Krivo je kad kažu, čak ni ovaj naslov nije točan, jer – pas ne dolazi na plažu sam. Tematizirane plaže, poput ove otvorene prošli mjesec, točno u petak 13. na Rabu, u Banjolu, Padovi II, ne postoji – nigdje na svijetu. Jedino, ona u Crikvenici.
Istog vlasnika i istog imena. A ta je bila u svim svjetskim medijima, o njoj su pisali na sve strane. Nije trebalo puno ni pisati, fotografije su govorile sve. Ovo je turistički mamac kakav nema nitko drugi...
Tri ljeta iskustva imamo s Monty’s Dog Beach Barom u Crikvenici. Prepoznali smo taj potencijal tematizirane plaže. Kupačima sa psima treba pristojna plaža na kojoj će uživati, neće se morati objašnjavati s drugima... Znaš, ne vole svi ljudi pse. Neki ih se boje. A tu, na ovom mjestu, nema brige – kaže Igor Montanari-Knez, čovjek koji se sa svojom suprugom Ruby dosjetio ovog psećeg raja.
Za pse – pizza, pivo, sladoled, pomfrit, šampon, tuš za pse... Pa tuš za ljude.
– Nakon Crikvenice, vrijeme je bilo za širenje vidika. Zašto ne bi i drugdje vlasnici pasa i njihovi ljubimci imali svoj raj? Rab je imao najatraktivniju lokaciju, jer poanta plaže je da bude dostupna ljudima. Ovdje u Padovi gostima je sve pod rukom. Od početka mi se sviđa, svi su na otoku susretljivi, a nije lako, kad je čovjek sam u nepoznatom. Od ideje do realizacije, Nove godine do ljeta, trebalo šest mjeseci. Pomogli su mi puno mladi rapski gradonačelnik Nikola Grgurić i direktorica Turističke zajednice Ivana Matušan. Ljudi su rekli: “Što god ti treba, tu smo!”
A to poduzetniku mnogo znači. Jer vrijeme curi, puno toga ti treba da nešto napraviš. Pa zoveš na mobitel, kucaš na vrata. Pa ti se ne javljaju, otežu, da je sad utakmica, da je produženi vikend, da je godišnji odmor.. A na Rabu, e tu nije bilo nikakvih problema.
Dok razgovaramo, a Igor ovdje poslužuje gostima piće, bez obzira na to jesu li na plažu došli na dvije ili četiri noge, prekida nas jedan mlađi par:
– Bili smo lani na ljetovanju u Supetru na Braču. Ondje nisu imali sluha za našu Neru. A ovdje, na Rabu, nismo ni znali da se otvorila ovakva plaža, a kad smo je otkrili, svaki smo dan tu.
Svaka čast – veselo će mlađi par, na početku 30-ih.
Pričaju to puni entuzijazma. Čuje razgovor i vlasnik ovog Westyja s fotografija, turist iz Slovenije, pa i on dodaje:
– Doći ću na Rab i dogodine, samo zbog ove plaže.
Usput, da bi ovaj Westy ovako lijepo ispao na fotografijama, budimo pošteni, podmitili smo ga – kolačićem. Ništa loše, svi zadovoljni. Zvijezda plaže sita, fotografije u aparatu.
– Vidi, sve na plaži napravio sam svojim rukama. Plave pergole s baldahinima u moru radila je sa mnom supruga Ruby. Sjedeće garniture od paleta radio sam po noći, nosio ih na plaži po nevremenu na trajektu.
Prijatelj iz Crikvenice posudio mi je kombi, pa sam po ležaljke i suncobrane išao u Italiju. Inzistirao da se bijeli vapnenac doveze iz Buzeta, takvog bijelog kamena nema nigdje drugdje. Više od 100 tona materijala došlo je na plažu, četiri tegljača. Grad mi je pomo- gao da napravim pseći park – agility. Rekreaciju za pse. Klackalicu, tanjuriće, gumu, prepone, slalom, penjalice, mostiće...
Pola stvari za ovo mjesto sam dovezao sam u rasklimanom Fiat Puntu od mame Danijele.
Ubaciš u treću, počne se tresti. Napravio par tisuća kilometara u autu koji se raspada. I ledomat i perilica su stali. Zovem ga “baja”, na Kvarneru tako zovemo kontejner, kantu za smeće. Ili “krama”. Ali pomaže – kaže Igor. Kakvi su gosti ovdje?
– Još goste ne poznajem po imenu, tek sam otvorio, ali u Crikvenici se svi već znamo. Bila je maloprije obitelj Nijemaca. Dođu ljudi na pult, sami si uzmu piće, odnesu do stola, popiju, vrate čaše te ostave novac na šanku. Čak su i velikodušni, popiju dvije kave, pa ostave još napojnicu kao da su popili tri. Zna se dogoditi da i gosti sami donesu igračke za pse, pa ih ovdje ostave da se igraju drugi gosti. Osjeti se zajedništvo, povezuje nas ljubav prema psima.
Koliko im lijepo bude, tako uzvraćaju. Bili su mi i jedni Englezi, stari gosti iz Crikvenice, koji su došli na Rab samo ne bi li vidjeli kakva je ovdje plaža. Bili su oduševljeni. Nešto dalje, susjeda će reći:
– Gosti su mi bukirali smještaj, dolaze iz Austrije, a tvrde da su stigli samo zbog toga što su čuli da se otvorila plaža – kaže gospođa. Rab će, eto, imati i nove goste zbog ovog mjesta. Psi ovdje mogu roniti, plivati do ograde i natrag. Poanta je da gost dođe opušteno, pusti psa s vezice i ne mora se brinuti hoće li on pretrčati nekome drugome preko ručnika ili ne.
– Želimo promijeniti termin plaža za pse, to je plaža za vlasnike pasa. Ne dođe pas sam, s ručnikom u ustima, na kupanje. Gazde su bitne – kažu na plaži.
Psi koji se udomaće ovdje, kad vide nekog da dolazi, odmah trče k njemu. Već su kao “čopor s plaže”, čuvaju si teren, pa gledaju “tko je ovaj novi?” Ponašaju se kao mala banda.
– Najviše plažu čuva moj mali Vasja. To je mali bijeli maltezer, kojeg smo supruga i ja naslijedili od naših gostiju u hotelu za pse u Križišću. Hotel za pse je ideja moje Ruby. Skupa smo razmišljali o tome, bio je dugo ozlijeđen, i počeli raditi na tome.
Podsmjehivali su se hotelu za pse, a uspjeli smo otvoriti mjesto gdje će vlasnici moći bez brige i na par tjedana ostaviti svoje ljubimce, u Križišću, mjestu od 300 stanovnika. Proglasili su nas najboljim takvim u zemlji. Vratimo se na mog maltezera Vasju. On je glavni, ali trenutačno je na plaži u Crikvenici. Tu sam sam. Supruga je tamo, dvoje djece je tamo, čak i pas.
Igor je dečko iz zagrebačkog Cvjetnog naselja.
– S majkom sam kao dvogodišnjak preselio iz zagrebačkog Prisavlja u Crikvenicu. Igrao sam rukomet 14 godina, u našoj prvoj ligi, za Crikvenicu, Zamet, za Umag. Čuvao sam Balića, Šprema, Vorija, Kaleba, zabijao sam golove Matoševiću, Šoli, Kelentriću. Igrao s Ivanom Stevanovićem, Jakovom Gojunom. Neko vrijeme bio i u Bahreinu. Bio desno krilo. No, ozljeda me udaljila od sporta.
Ovo je moj novi život. Obožavam biti cijeli dan sa psima. Ovaj posao nema veze s ugostiteljstvom. Priča sa psima je toliko pozitivna, toliko je pozitivne energije. Nitko se ne grize, ne svađa, svi mašu repom od sreće. I ja i oni...

Piše: Srđan Hebar