Otok skrivene sreće, Felix Arba, tako su Rab zvali Rimljani. Sreću su ovdje pronašli frajeri poput Dragutina Tadijanovića ili mlađeg Zorana Ferića koji su tu sjedili i pisali. Pišem i ja na Rabu, ali sam u drugoj rečenici. Još sam i blizu. Zoran Ferić tu se i zaljubio, a njegov roman Smrt djevojčice sa žigicama smješten je među ove ulice.

A sreću je ovdje pronašao i jedan mladi bračni par. Zapravo, kad sam ih sreo u luci, tek su krenuli prema crkvi, razmijeniti zavjete, zaploviti u svoju luku. U malenoj povorci od svega osmero ljudi pažnju mi je privukao posljednji svat. Taj je dobio najvažniji zadatak, iza sebe je vukao mala kolica puna leda, iz kojeg su virile boce vode i alkoholnih pića. Bila je to putujuća svadba, ljudi su posve pojednostavili priču. Pamtit će zauvijek gradić ispod pokera zvonika.

I na Rabu su jednostavno riješili stvari, glavne se ulice zovu – Donja, Srednja i Gornja. Po staležima koji su nekad u njima živjeli. Na vrhu svećenici, u sredini imućniji građani, a na dnu radnici, ribari...

– Najčešći su nam gosti sredovječni parovi s djecom – kaže mi konobar u Srednjoj ulici, koji me neuspješno pokušavao uvesti u svoj restoran. No nagovorio je preplanulog turista u havajskoj košulji i sa sladoledom u ruci pa je priča brzo stala. U Rabu su uz goste odrastali, slave ove godine 126 godina turizma, počeli su još 1889. godine. Uslužni i sa smiješkom su svi. Gost je ovdje – kralj. Gost i kralj Rabljanima su sinonimi, vjerojatno otkako se engleski kralj Edward VIII. ovdje okupao gol.

Piše: Srđan Hebar