Kad me je urednik poslao ovog vikenda u dalmatinski Disneyland, u Solarisov akvapark, da napravim reportažu, bilo mi je ka pasu žal što mi je - već - 47. u životnom kalendaru. Eh, što bih ja dao da je u mojem Šibeniku ovakvo nešto bilo prije kojih 40 godina! Ne da me nitko ne bi trebao slati, nego bih u Solaris išao sam, pješice, kao što smo i išli, sa šugamanom preko ramena, dok smo dica bili. I ne bismo iz njega izlazili.

Tko bi nas istjerao u osam sati navečer, kad se akvapark zatvara! S tih divota – evo čitam s prospekta – “šest različitih tobogana, jacuzzi, mlaznice, prskalice, vodopadi, lijena rijeka, ležaljke za opuštanje i uživanje... pa fast food ponuda, bezalkoholnih pića, smoothieja i frapea, te bogata ponuda sladoleda... pa dodatni bar u obliku prikolice, tzv. trailer bar...” Eto, tako smo mi socijalistički klinci tamo 1975. zamišljali Disneyland. Ili poslije Gardaland. A sad nam je, eto, sam došao “prid kuću”, na noge...
Bilo kako bilo, Solarisov akvapark originalno je dizajniran vodeni park, prvi u Dalmaciji, koji se nalazi u obiteljskom dijelu hotelskog naselja – ili kako se to danas moderno kaže resorta – pokraj dječjeg hotela “Andrija”.
Produžiti sezonu

– Otvoren je od svibnja do listopada i godišnje ga posjeti oko 120 tisuća gostiju – oko 55 tisuća vanjskih gostiju iz Šibensko-kninske županije, ali sve ih je više i iz Zadarske i Splitsko-dalmatinske, te 65 tisuća gostiju Solaris Beach Resorta – veli nam Antica Beaucousin, izvršna direktorica u Solarisu i naša ljubazna “vodička” po akvaparku koji se prostire na čak 14 tisuća kvadrata.

Doduše, nisu još svi privedeni svrsi, ali svake se godine – u posljednje tri, otkako je otvoren na mjestu nekadašnjeg golf-terena – tu nadogradi nešto novo kako bi 1600 posjetitelja, djece i njihovih roditelja, koliko ih tu bude svakodnevno, guštalo boga svoga.

Eto, sad, veli nam Antica, oni u Solarisu razmišljaju nešto o grijanom bazenu, kako bi mogli produžiti sezonu i nakon listopada i otvoriti je prije Uskrsa. Kako bi gostima bilo što ugodnije, kad već ljudi plate 100 kuna za svoju dnevnu ulaznicu.

– Djeca do tri godine ne plaćaju ništa, njima je gratis, od tri do šest godina plaćaju 70 kuna, a za sve ostale cijena je 100 kuna. S tim da gosti mogu ulaziti i izlaziti, na ručak u naše Dalmatinsko selo ili gdje hoće, dobiju svoju narukvicu pa su mirni. U tu cijenu uključeno je ne samo korištenje svih sadržaja i igraonica, nego i ležaljke i suncobrani – napominje nam Antica i ističe kako se sigurnosti posvećuje maksimalna pažnja. Što je i logično, jer ipak su djeca tu glavni klijenti.

– Zabranjena je staklena ambalaža, boce se ne mogu unijeti niti se mogu kupiti u fast foodu, sve je plastično, i boce i čaše, pa čak i dio umjetnih stijena. Tu su i obavezni prsluci za malu djecu, iako dobar dio njih već dođe sa svojima – napominje nam voditelj akvaparka Josip Bakula, prvi među čak osam spasilaca koji bdiju nad gostima.

Svi su, veli, osposobljeni i licencirani od Crvenog križa, a osim njih, tu je još i brojno tehničko osoblje koje se brine za sprave, te čistačice. Najveća je gužva oko 13 sati, vele nam, a onda malo splasne oko ručka. Nekako smo i mi u to doba zatekli na bazenu mladu Francuskinju Cecile Rocchi iz Pontcharra, to je u francuskim Alpama, čijih dvoje djece – Noemie i Julia – guštaju u svojem zadnjem danu u Solarisu.

Bilo je predivno, vele nam, samo je, kao i sve što je lijepo, prekratko trajalo. Možda će i oni, kao i brojni drugi, na Solarisov i akvaparkov web-site “okačiti” koji videoklip snimljen mobitelom na ljetovanju – to je sada đir među turistima.

Pitamo Cecile kako su došli u Šibenik, u Solaris, a ona nam veli da su neki iz obitelji već bili u resortu i svesrdno su im ga preporučili. I nisu se pokajali, no to ne znači da će doći i dogodine! Moderni su to turisti, željeli bi upoznati malo i druga mjesta i gradove...

A zadnji dan od svojih sedam dana odmora na Jadranu uvijek za Solaris i uvijek za akvapark izdvoje i Banjolučani Mirjana i Jovica Vukelić, sa svoje troje djece, 7,5-godišnjom Sofijom, 3,5-godišnjom Emom i jednogodišnjim Vukom što se mota negdje oko nogu – i odraslih i stolova.

– Ovdje se roditelji mogu opustiti i ostaviti djecu da se sama zabavljaju. Znaš da im je lijepo i da su na sigurnom – veli nam Jovica dok u hladu ispija sokić.
Obiteljska zabava E, da, zaboravismo i to pripomenuti – u fast foodu nema žestokog alkohola i “kratkih” pića, samo piva i vina za odrasle poslije ručka. I to se nekako uklapa u imidž akvaparka kao “dičinjeg” i obiteljskog zabavišta, jednako kao i turistički vlakić koji trubi izvan ograde vodenog parka i koji će vas za 15 kuna voziti pola sata po cijelom Solarisu sve do autokampa.

Eto, i to vam najbolje ilustrira koliko je zapravo to hotelsko naselje. Golemo, s autokampom zauzima oko 450 tisuća kvadrata, tu je samo četiri kilometra uređenih plaža.

– Tu je pet hotela, wellness, četiri “a la carte” restorana, disko-klub i slastičarnica s vlastitim, domaćim slasticama, marina za jahte i plovila – nabraja nam Antica Beaucousin, koja veli da će ova sezona posve sigurno biti najbolja u posljednjih osam godina, koliko je ona u Solarisu.

Imali su odličan buking u srpnju i kolovozu, blagoslovljena dva mjeseca bez i jednog dana kiše – lani čak 21 mokri dan (!) – tako da ih očekuju odlični rezultati, financijski i što se tiče broja noćenja. Solaris s autokampom ima oko 8000 gostiju, a zajedno s posjetiteljima i vanjskim gostima od 9000 do 10.000 ljudi, pa u sezoni tvori pravi mali dalmatinski gradić sa svim potrebnim sadržajima. Većina gostiju su stranci – Francuzi, Nijemci i Austrijanci su glavni, a u autokampu Nizozemci i u posljednje vrijeme sve više Belgijci – to je ukorijenjeno u njihovu turističku kulturu. Domaćih je gostiju razmjerno malo – između 10 do najviše 13 posto.

– Vodimo računa da se u Solarisu uvijek događa nešto novo i kvalitetno. Prije tri godine renovirali smo hotel “Ivan”, prošle godine sve sobe hotela “Andrija”, a ove je godine na redu hotel “Jure”, počinjemo s radovima 11. listopada. On će biti namijenjen mladim parovima s djecom, oni su nam ciljani gosti, baš kao i u akvaparku...
U koji sam, velim, ja došao četrdeset godina (pre)kasno.

Piše: Zdravko Pilić
Link na originalni članak